U knjizi u kojoj su objavljene priče žena koje su imale pobačaj, nekoliko je žena pisalo o tome da su ih “savjetnici za pobačaj” prevarili i zbog toga su se odlučile na pobačaj, piše Live Action.
“Savjetnica za abortus” obeshrabruje odluku za eventualno posvojenje
Tina Bunton imala je samo 17 godina kada je došla u kliniku za pobačaje. Rečeno joj je da će joj tamošnji savjetnik pomoći da donese odluku koja je najbolja za nju. No rekla je: “Uistinu, ti savjetnici su bili tu samo da se uvjere da je odabrala abortus.”
Savjetnica ju je pitala zašto razmišlja o pobačaju, a Tina je rekla da misli da je premlada za dijete. Savjetnica se složila i rekla joj da neće moći uzdržavati dijete jer nije završila srednju školu. “Zatim je spomenula posvojenje samo da bi tu mogućnost potpuno izbacila iz moje glave”, napisala je Tina.
Pitala me jesam li razmišljala o posvojenju, a kad sam joj rekla da nisam, rekla je da je to dobro jer većina žena ne može podnijeti ideju da ne znaju gdje i s kim su im djeca. Rekla je da će se pobačajem moj život vratiti u normalu i bit će kao da se ovo nikada nije dogodilo.
Nakon toga Tina je zaključila da je nemoguće držati korak sa školskim zadacima te je napustila srednju školu. Počela je živjeti “životom kojeg se sramim” i postala promiskuitetna.
Sada vjeruje da joj je ‘‘savjetnica za pobačaj‘‘ lagala. Još uvijek trpi traume i žaljenje.
Odbijanje pokazivanja ultrazvuka
Amanda je tražila da vidi svoju bebu na ultrazvuku. Tamošnja zaposlenica je odgovorila: “Nema se što vidjeti. Veličine je zrna riže.” Vjerujući mu, Amanda je nastavila s pobačajem. Ali kada je došla kući, potražila je informacije na internetu i otkrila istinu o razvoju svoje bebe:
Otišla sam za računalo. U tražilicu sam upisala “devetotjedna beba”. Ono što je iskočilo ispod slika slomilo me. Odmah sam počela urlati; to nije bilo samo veličine zrna riže kao što su mi rekli. Nastavila sam pretraživati različite web-stranice i konačno sam upisala riječ “abortus” i bilo mi je jako mučno… Imala sam što za vidjeti. Otvarali su se otkucaji srca, prsti na rukama i nogama.
Amanda je bila užasnuta i rekla: “Upravo sam ubila dijete. Moje dijete! Što mi je bilo? Zašto prije nisam potražila informacije? Zašto mi ta medicinska sestra nije dopustila da vidim svoju bebu?”
Vjeruje da bi, da je vidjela svoju bebu, napustila kliniku i nikada ne bi napravila pobačaj.
Lažne tvrdnje o invalidnosti beba
Rhonda je imala samo 15 godina kada je pobjegla od kuće s odraslim muškarcem. Muškarac ju je doveo u kuću svog prijatelja, a prijatelj ju je zarobio i prodao drugim muškarcima koji su je silovali. Na kraju je pobjegla, ali je bila trudna. Kada je otkrio njezinu trudnoću, njezin “dečko” ju je napustio. Nije znala je li njezino dijete začeto silovanjem (drugih muškaraca) ili silovanjem (njezina “dečka”).
U klinici za pobačaje: Ponovno mi je rečeno da je to moj izbor, ali da, budući da ne znam tko je otac, postoji 50 % šanse da se beba rodi kao ovisnik ili kao beba koja zaostaje u razvoju. Rekli su mi da je život dovoljno težak samohranim roditeljima tinejdžerima, ali još više ako imaju dijete s invalidnošću… Rekli su da sam toliko mlada i da sam prošla pakao da moram imati priliku za normalan život.
Nije bilo razloga misliti da će beba zaostajati u razvoju ili biti pogođena očevom mogućom zlouporabom droga. Ali Rhonda je bila uvjerena da će hoće. Bila je trudna 13 tjedana, a u klinici za pobačaje su joj rekli da je to “samo fetus, a ne još beba”.
Danas ima 45 godina i nema djece. Imala je tri spontana pobačaja i tri izvanmaternične trudnoće, što je možda posljedica tog pobačaja.
Također je saznala koliko je beba stara 13 tjedana razvijena, a to ju je dodatno žalostilo. Rekla je: “Bol moje odluke nikada me neće napustiti.”
“Beba- proizvod začeća”
Karen nije željela abortus, ali je dečko vršio pritisak. Rekla je: “Prve riječi koje mi je rekao bile su: ‘Ne možeš to imati.’ A ja sam rekla: ‘Kako to misliš? Želim.’ Tada je rekao: ‘Moraš pobaciti… Ne možeš ga imati. Nije pravo vrijeme. To će biti štetno za naš odnos.’”
Nevoljko je otišla u kliniku za pobačaj. Rekla je: “Bila sam jako tužna i uplakana. Nijedan dio mene nije želio pobačaj.”
Ali bojala se da će dečko prekinuti s njom ako ne pobaci. Bio je nepokolebljiv u tome da ona pobaci.
Ne sjeća se jesu li je savjetovali u klinici za pobačaje. “Jedina informacija koju se sjećam da su mi rekli bila je vrsta postupka pobačaja i potom rekli: “Proizvod začeća bit će uklonjeni iz vaše maternice”, rekla je.
Nije znala ništa o razvoju svoje bebe ili emocionalnim i fizičkim rizicima pobačaja. Rekla je: Prije mog pobačaja nitko mi nije rekao da ću požaliti. Nitko mi nije rekao da bih mogla biti emocionalno traumatizirana do kraja života. Nitko mi nije rekao da će mi to biti najveća greška u životu. Nitko mi nije rekao da je mojoj bebi u 11. tjednu i tri dana trudnoće već kucalo srce, da može sisati palac, da je progutala plodnu vodu, da mi je “plivala” u maternici. Nitko mi ništa nije rekao.
Odmah je požalila i svoje iskustvo nazvala “živom noćnom morom”.
-Sve te žene lagali su u klinikama za pobačaje takozvani savjetnici čiji je cilj bio uvjeriti ih da pobace. Klinika za pobačaj ne zarađuje ako se žena odluči protiv pobačaja i ode. Stoga mnogi radnici koji rade na pobačaju ženama daju lažne ili pogrešne informacije o njihovoj trudnoći i posljedicama pobačaja. Žene su ostavljene same da se nose sa svojom traumom.
Izvor: https://www.liveaction.org/news/lied-abortion-workers-learned-truth-nurse/frendica.hr
Photo: https://unsplash.com/photos/W6MGOy0QRjs
