Više od dvije i pol godine od uvođenja inkluzivnog dodatka jedno je jasno: najveći problem više nije pitanje je li reforma bila potrebna, nego može li sustav koji ju provodi pravodobno i pravedno ostvariti pravo koje je građanima zakonom zajamčeno.
Od početka primjene Zakona pokrenuto je više od 400.000 postupaka. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike priznaje da je toliki broj zahtjeva predstavljao veliko opterećenje za sustav i da je duljina obrade dijela predmeta jedan od ključnih izazova.
> Analiza: Inkluzivni dodatak u Hrvatskoj vs. nekim zemljama EU
Iza te administrativne formulacije, međutim, stoje ljudi koji čekaju.
Netko čeka novac potreban za svakodnevni život. Netko čeka pomoć dok istodobno plaća skupu skrb. Netko čeka mjesecima na vještačenje. A neki zahtjevi nisu dočekali ni svoj završetak.
To je stvarna cijena sporog sustava.
Nije problem samo u broju zahtjeva
Ministarstvo kao jedan od razloga dugotrajnosti navodi golem broj predmeta, ali i njihovu različitu složenost, redoslijed zaprimanja, težinu funkcioniranja te nepotpunu medicinsku dokumentaciju.
Sve su to okolnosti koje mogu utjecati na trajanje postupka.
No upravo zato postaje važno pitanje: je li sustav bio dovoljno pripremljen za opseg prava koje je uvedeno?
Brojke koje smo objavili pokazuju razmjere problema. ZOSI je tijekom 2025. zaprimio 233.010 zahtjeva za vještačenje, a riješio 184.820. Na kraju godine ostalo je 155.190 neriješenih predmeta. HZSR je tijekom proljeća 2026. još uvijek imao oko 104.000 postupaka u tijeku.
Pravobranitelj za osobe s invaliditetom pritom je upozorio da su zakonski rokovi prihvatljivi, ali ih je teško provoditi u uvjetima u kojima sustav nema dovoljno kapaciteta.
Drugim riječima, problem nije nužno u tome što je zakon propisao prekratak rok.
Problem je u tome što ga sustav ne uspijeva uvijek ostvariti u praksi.
Ministarstvo sada povećava kapacitete
Ministarstvo u odgovoru na naše upite navodi da se situacija nastoji popraviti.
ZOSI povećava broj stručnjaka, raspisuje natječaje i angažira dodatne vještake putem ugovora o djelu. Trenutno je zaposleno 46 viših vještaka – doktora medicine i 68 vještaka drugih struka. Putem ugovora o djelu angažirana su još 133 viša vještaka – doktora medicine i 32 vještaka drugih struka.
Vanjski vještaci obradili su 55 posto vještačenih predmeta tijekom 2025. godine, a u prvih sedam mjeseci 2026. čak 65 posto.
Za njihov je angažman tijekom 2025. isplaćeno 2,67 milijuna eura, a do početka srpnja ove godine još 2,02 milijuna.
> Pravobranitelj o inkluzivnom dodatku: Rokovi su prihvatljivi, ali teško provedivi
To pokazuje da se dodatni kapaciteti ulažu.
Ali pokazuje i nešto drugo: sustav se i dalje u velikoj mjeri oslanja na dodatni angažman stručnjaka kako bi uspio obraditi broj predmeta s kojim se suočava.
Ministarstvo navodi i da ZOSI od listopada prošle godine rješava više predmeta nego što ih zaprima.
To je pozitivan pomak.
No za građane koji još čekaju najvažnije pitanje nije samo obrađuje li se danas više predmeta nego jučer. Najvažnije je smanjuje li se njihov stvarni zaostatak i koliko će dugo konkretan čovjek još čekati svoje pravo.
Rješenje ne smije biti samo brže. Mora biti i pravedno.
Kroz ovu seriju pokazalo se da problem inkluzivnog dodatka nije samo administrativan.
Način procjene potreba i primjene zakonskih kriterija može odlučujuće utjecati na to hoće li osoba pravo ostvariti.
Pravobranitelj je upozorio na potrebu funkcionalnijeg pristupa vještačenju – odnosno procjene stvarnog funkcioniranja osobe, njezinih potreba i prepreka s kojima se susreće, a ne svođenja procjene samo na dijagnozu.
To nije tek stručna rasprava.
Za osobu koja svakodnevno treba pomoć razlika između medicinske dijagnoze i stvarne potrebe za podrškom može biti razlika između dobivenog i izgubljenog prava.
Jednako tako, životne okolnosti ne mogu se uvijek svesti na administrativne kategorije.
U jednom slučaju koji smo objavili pitanje statusa samca i zajedničkog života s djetetom s teškoćama u razvoju završilo je pred Upravnim sudom u Osijeku. Sud je poništio ranija rješenja i priznao pravo ženi.
Takvi slučajevi pokazuju da zakon i stvarni život ponekad ne govore istim jezikom.
Digitalizacija može ubrzati sustav, ali ne može riješiti sve
Ministarstvo najavljuje unaprjeđenje programskog rješenja za vještačenje, bolje korištenje medicinske dokumentacije, povezivanje nalaza vještačenja s programom za generiranje rješenja te dostupnost CEZIH-a u postupku procjene medicinske dokumentacije.
Najavljuje se i administrativno rasterećenje stručnih djelatnika, revizija Registra osoba s invaliditetom te učinkovitija početna procjena i usmjeravanje predmeta.
Sve to ima smisla.
Ako se isti podaci danas moraju prikupljati više puta, ako se čeka dokumentacija koju sustav već negdje ima ili ako stručnjaci vrijeme troše na administraciju umjesto na stručnu procjenu, takve je postupke potrebno mijenjati.
Ali digitalizacija sama po sebi neće riješiti pitanje pravednosti.
> Iskustva oko inkluzivnog dodatka: Kad rješenje stigne prekasno
Program može brže prenijeti nalaz.
Ne može umjesto stručnjaka procijeniti što osobi znači njezina invalidnost u svakodnevnom životu.
Ne može umjesto sustava osigurati da građanin dobije razumljivo obrazloženje odluke.
I ne može vratiti vrijeme osobi koja je mjesecima čekala pomoć koja joj je bila potrebna odmah.
Najvažnija najava: promjene Zakona u 2027.
Ministarstvo je pokrenulo vrednovanje Zakona o inkluzivnom dodatku.
Izmjene i dopune Zakona planirane su za prvo tromjesečje 2027. godine, a Ministarstvo navodi da će se potrebne zakonske i strukturne promjene definirati nakon provedenog vrednovanja.
To je trenutak koji treba pažljivo pratiti.
Jer problemi koji su se pojavili nisu samo tehnički.
Treba vidjeti hoće li se mijenjati način na koji se procjenjuju potrebe osoba s invaliditetom. Hoće li se ukloniti odredbe koje u pojedinim životnim situacijama proizvode nepravedne ishode. Hoće li se postupci moći voditi brže bez smanjenja kvalitete odlučivanja. I hoće li sustav biti dovoljno fleksibilan da prepozna stvarni život osobe, a ne samo njezinu administrativnu kategoriju.
Odgovori na ta pitanja bit će važniji od bilo kojeg pojedinačnog obećanja.
Što bi korisnik trebao vidjeti?
Na kraju, građaninu nije najvažnije koliko je vještaka zaposleno, koliko je predmeta obrađeno ili koliko je milijuna eura potrošeno na ugovore o djelu.
Važno mu je nekoliko jednostavnih stvari.
Da zahtjev bude riješen u razumnom roku.
> Inkluzivni dodatak: Deseci tisuća ljudi još čekaju
Da ne mora mjesecima tražiti odgovor o tome gdje mu je predmet.
Da se njegova potreba procijeni prema stvarnom funkcioniranju i životnim okolnostima.
Da dobije jasno obrazloženu odluku.
I da, kada mu je pravo priznato, potpora stigne onda kada mu je potrebna.
To bi trebala biti osnovna mjera uspješnosti cijelog sustava.
Reforma će se na kraju mjeriti ljudskim životima, a ne statistikama
Inkluzivni dodatak postao je jedna od najvažnijih mjera potpore osobama s invaliditetom u Hrvatskoj. Broj korisnika i iznos izdvajanja pokazuju koliko je velik sustav koji je stvoren.
Ali veličina sustava nije isto što i njegova kvaliteta.
Više od 400.000 pokrenutih postupaka pokazuje razmjere potrebe. Velik broj neriješenih predmeta pokazuje razmjere problema. Dodatni vještaci i najavljene digitalne promjene pokazuju da država pokušava odgovoriti.
Sada ostaje ono najvažnije: hoće li taj odgovor biti dovoljno brz, dovoljno pravedan i dovoljno prilagođen stvarnom životu ljudi kojima je sustav namijenjen?
Ministarstvo je priznalo da u provedbi postoje nedostaci. Najavilo je ubrzavanje postupaka, reorganizaciju, digitalizaciju, administrativno rasterećenje, učinkovitiju početnu procjenu te izmjene Zakona.
> Životne okolnosti kao prepreka za ostvarivanje inkluzivnog dodatka
Sada će građani čekati rezultate.
I upravo tu završava priča o administrativnom problemu, a počinje pitanje odgovornosti.
Jer osoba koja ne može sama funkcionirati ne može svoju svakodnevicu staviti na čekanje dok institucije rješavaju vlastite zaostatke.
Pravo na potporu nije samo pravo zapisano u zakonu.
Ono vrijedi tek kada ga osoba može ostvariti – na vrijeme, pod pravednim uvjetima i u skladu sa svojim stvarnim potrebama.
To bi trebalo biti glavno pitanje kada se u 2027. budu vrednovali Zakon i njegova provedba.
Ne koliko je predmeta riješeno.
Nego koliko je ljudi konačno dobilo pomoć onda kada im je bila potrebna.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Autor: Ivana Josipović
Izvor: frendica.online
