Iza tisuća neriješenih zahtjeva za inkluzivni dodatak ne stoje samo brojke. Iza svakog predmeta nalazi se osoba koja je pomoć čekala jer joj je bila potrebna za svakodnevni život, njegu ili smještaj.
Neki korisnici čekali su mjesecima. Neki nisu dočekali rješenje.
A nakon njihove smrti njihovi članovi obitelji našli su se pred novim pitanjem – što se događa s pravom koje je njihov najbliži pokušao ostvariti za života?
Frendica donosi neka osobna iskustva korisnika i njihovih obitelji. Osobe nisu željele da im se objave identiteti, ali podaci su poznati redakciji.
Mjeseci čekanja dok račun za dom stiže svaki mjesec
Jedna od obitelji koja je javno progovorila o čekanju inkluzivnog dodatka brine se o teško pokretnoj baki kojoj je potrebna stalna pomoć.
Nakon pogoršanja zdravstvenog stanja više nije mogla samostalno funkcionirati pa je smještena u privatni dom. Trošak takvog smještaja bio je oko 1.500 eura mjesečno.
Za obitelj je inkluzivni dodatak zato značio konkretnu pomoć u podmirivanju troškova skrbi.
Zahtjev je podnesen, dokumentacija predana, a predmet upućen u daljnji postupak. No rješenje nije stizalo.
„Nama taj dodatak nije trebao kao neka dodatna pogodnost, nego kao pomoć bez koje je sve teže podmirivati troškove. Baka ne može sama, smještena je u domu i taj trošak dolazi svakog mjeseca. Dokumentaciju smo predali i očekivali smo da će se postupak riješiti, ali vrijeme prolazi, a mi i dalje moramo sami pronalaziti novac za njezinu skrb. Najteže je što ne znamo koliko ćemo još čekati”, ističe članica obitelji, koja je željela ostati anonimna, za Frendicu.
Obitelji nije problem samo u tome što ne zna kada će rješenje stići. Problem je i u tome što troškovi skrbi nisu čekali. Dom se mora platiti svakog mjeseca, bez obzira na to što postupak za ostvarivanje dodatka još nije završen.
Suprug je preminuo prije vještačenja
Zagrebački supružnici godinama su živjeli s teškom bolešću. Muškarac je oko dva desetljeća bolovao od kronične opstruktivne plućne bolesti, a početkom 2025. podnio je zahtjev za inkluzivni dodatak.
Postupak, međutim, nije završen za njegova života.
Preminuo je nekoliko mjeseci nakon podnošenja zahtjeva. Prema svjedočenju njegove supruge, do tada nije bio ni pozvan na vještačenje.
„On je zahtjev podnio dok je još bio živ i dok mu je pomoć bila potrebna. Čekao je da se njegov slučaj riješi, ali nije dočekao ni vještačenje. Nakon njegove smrti ostala sam pitati što sada – je li sve što je predao bilo uzalud, postoji li pravo za vrijeme dok je čekao i tko će mi uopće objasniti što mogu napraviti. Čovjek teško prihvati da je netko tko je toliko dugo bio bolestan i kojem je pomoć trebala sada samo broj u predmetu koji nije riješen”, ističe u razgovoru za Frendicu gospođa čiji su podaci poznati redakciji.
Kada korisnik umre, počinje nova administrativna borba
Poseban problem nastajao je kada korisnik premine dok je njegov zahtjev još u postupku.
Kći žene koja je podnijela zahtjev za inkluzivni dodatak mjesecima je čekala da njezina majka dobije rješenje. Majka je u međuvremenu preminula.
Obitelj tako nije dobila samo osobni gubitak nego i pitanje što će biti s postupkom koji je ostao nedovršen.
„Majka je svoj zahtjev predala dok je bila živa i čekala je da joj se prizna ono što joj je trebalo. Kada je umrla, mislila sam da je time sve završeno i da više nemamo što tražiti. Onda sam počela istraživati što se uopće može napraviti i shvatila da kao nasljednica možda mogu nastaviti postupak. U trenutku kada bi čovjek trebao rješavati ostavinu i nositi se s gubitkom, mora još proučavati propise i tražiti dokumente kako bi ostvario pravo koje je trebalo pripasti njegovoj majci”, ispričala nam je kći, koja je također željela ostati anonimna.
> Inkluzivni dodatak: Deseci tisuća ljudi još čekaju
U sličnim situacijama ranije nije bilo dovoljno jasnog odgovora za sve obitelji. Nakon toga Ministarstvo je ipak objavilo upute koje omogućuju nasljednicima da, u određenim okolnostima, zatraže nastavak ili obnovu postupka.
To znači da smrt podnositelja zahtjeva više ne mora automatski značiti kraj mogućnosti ostvarivanja novčanog iznosa koji mu je pripadao za razdoblje do smrti.
Ali nasljednik mora pokrenuti postupak.
Što nasljednik treba napraviti?
Nasljednici osoba koje su prije smrti podnijele zahtjev za inkluzivni dodatak trebaju se obratiti nadležnom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Ključan dokument je rješenje o nasljeđivanju. U slučajevima kada ostavinski postupak još traje, potrebno je Zavodu dostaviti odgovarajući dokaz o pokrenutom postupku.
Nasljednik treba jasno navesti da traži nastavak odnosno obnovu postupka koji je vodila preminula osoba.
Važno je razumjeti da se ovdje ne radi o tome da nasljednik „nasljeđuje“ inkluzivni dodatak kao trajno pravo.
Radi se o mogućnosti da se utvrdi je li preminula osoba za života ispunjavala uvjete za ostvarivanje prava te, ako jest, da se ostvari isplata za razdoblje na koje je imala pravo.
Drugim riječima, nije riječ o budućim mjesečnim isplatama koje bi pripale nasljednicima, nego o mogućim neisplaćenim iznosima koji su pripadali preminuloj osobi.
Više od 1.600 nasljednika već je zatražilo rješavanje predmeta
Da nije riječ o rijetkim slučajevima, pokazuju podaci Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Za vrijeme ministra Marina Piletića Ministarstvo je osporavalo mogućnost da nasljednici nastave takve postupke. Nakon što je Upravni sud u Zagrebu zauzeo suprotan stav i ocijenio da nasljednici mogu nastaviti postupak te ostvariti eventualne zaostatke od podnošenja zahtjeva do smrti, Ministarstvo je na presudu uložilo žalbu.
Nakon dolaska novog ministra Alena Ružića uslijedio je zaokret. Ministarstvo je 6. ožujka 2026. povuklo žalbu, a potom je 27. travnja objavilo upute nasljednicima. Prema njima, nasljednici mogu zatražiti nastavak ili obnovu postupka te, ako se utvrdi da je pokojnik imao pravo na inkluzivni dodatak, ostvariti isplatu za razdoblje od podnošenja zahtjeva do smrti.
Do svibnja 2026. godine Zavod je zaprimio 1.640 zahtjeva nasljednika. Od toga se 1.456 zahtjeva odnosilo na obnovu, a 184 na nastavak postupka.
Brojke su posebno važne jer pokazuju da se problem nije odnosio samo na nekoliko pojedinačnih obitelji.
Iza više od 1.600 zahtjeva nalaze se ljudi koji su nakon smrti roditelja, supružnika ili drugog člana obitelji morali nastaviti postupak koji je započela osoba koja više nije mogla sama ostvariti svoje pravo.
Udruge su pritom upozoravale da su upute građanima bile nedovoljno jasne i da mnogi nisu znali trebaju li tražiti nastavak ili obnovu postupka.
Za obitelji koje se s tim susreću prvi put, administrativni izrazi poput „obnova postupka“, „nastavak postupka“ ili „nasljednik tražbine“ nisu uvijek jednostavni za razumjeti.
Pogotovo kada se sve događa nakon smrti bliske osobe.
Nije riječ samo o papiru
Priče korisnika pokazuju zašto je kod inkluzivnog dodatka važno govoriti i o brzini postupka.
Obitelji koje plaćaju privatni smještaj ne mogu odgoditi račun do donošenja rješenja.
Osoba koja teško boluje ne može svoje potrebe staviti na čekanje dok se rješava administracija.
A kada korisnik premine, obitelj koja ostaje iza njega mora, uz vlastitu tugu, često pokušavati razumjeti i što se događa s njegovim neriješenim pravima.
Zato se pitanje inkluzivnog dodatka ne može svesti samo na to koliko je zahtjeva zaprimljeno i koliko ih je riješeno.
Važno je pitati i koliko su dugo ljudi čekali, što im se događalo tijekom tog čekanja i koliko je obitelji nakon smrti korisnika moralo ponovno ulaziti u administrativni postupak kako bi ostvarilo ono što je možda pripadalo njihovom članu obitelji.
Jer za osobu kojoj je pomoć potrebna danas, rješenje koje stiže mjesecima kasnije nije isto što i pomoć koja je stigla na vrijeme.
A za onu koja ga nije dočekala, pitanje prava ostaje njezinoj obitelji.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Autor: Ivana Josipović
Izvor: frendica.online
