Posljednji ovogodišnji Hod za život, obitelj i Hrvatsku održao se u Varaždinu 27. rujna. Okupljeni građani poslali su snažne poruke o zaštiti svakog ljudskog života. Jedan od upečatljivih govora, u kojem su iznijeli svoje svjedočanstvo, bio je onaj bračnog para Haramina. Za njih, usprkos teškoj dijagnozi majke, pobačaj nikad nije bio opcija.
Svjedočanstvo Marije i Tomislava Haramine u nastavku donosimo u cijelosti.
Bračni par Haramina: „Svaki život je dar i jednako je vrijedan“
Dobar dan svima!
Mi smo Marija i Tomislav Haramina. Našu obitelj još čine četiri cure, Karla (16 g.), Eva (12 g.), Uršula (7 g.) i Anđela (1,5 g). One su najljepši poklon koji smo ikada dobili. Sve četiri su bile željene i važne od samog začeća.
Sjećam se, ubrzo nakon našeg vjenčanja, bili smo jako sretni i oboje smo htjeli tu sreću i ljubav podijeliti s nekim, htjeli smo novi život. Došli smo kod ginekologice jer sam osjećala da u meni raste nešto novo, divno, neopisivo… osjećaj koji svaka majka najbolje poznaje od samog početka. Doktorica je rekla: „…Da, vidim tu neku točkicu, ali ja se na vašem mjestu ne bih „hvatala“ za to…prerano ste došli.“ Ja sam u glavi pomislila, ma da…pa to je to…to je ono što smo željeli…to je naše dijete. I tako je i bilo. Od jedne male točkice mi smo dobili toliko ljubavi i radosti da smo uskoro poželjeli i drugo. I treće dijete. Tu smo malo zastali premišljajući se, željeli smo još djece, ali imala sam predosjećaj da bih trebala obaviti neke pretrage u bolnici. Taj osjećaj mi nije bio poznat i nije mi se svidio, ali bio je tu…
>Hod za život u Varaždinu: Imamo obavezu boriti se za poštovanje prava na život svakog čovjeka
“Doktori su me nagovarali na pobačaj”
Naime, skoro tri godine sam kod lakta imala veliku kvrgu za koju su doktori smatrali da ne treba nikakve preglede. Nakon dugo vremena se počela povećavati. A pojavile su se i nove kvrge u pazušnoj zoni. Uspjeli smo nagovoriti doktoricu da odradimo preglede i pretrage. Rezultati nisu bili dobri. Radilo se o raku. Bio je to Hodgkinov limfom kojeg sam nosila skoro tri godine. U svoj toj strci s pregledima i pretragama, saznala sam da sam trudna. Bilo je to zahtjevno razdoblje. Ginekologinja i moja liječnica otvoreno su mi rekle: „Rana je trudnoća…možda bi bilo dobro da razmišljate o pobačaju s obzirom na Vašu dijagnozu.“ Ginekologinju sam pitala je li sve u redu s djetetom. Rekla je: „Da, sve je u redu, ali Vi…“ Ja sam rekla:“Dobro, hvala Vam od srca. Prekid trudnoće ne želim, trudnoća se nastavlja!“ Gotovo svaki sljedeći pregled doktori su govorili kako je još rana trudnoća da trebamo otići na pobačaj. Nama to nije bilo niti na kraj pameti. A imala sam nekoliko pregleda na dan…
Nakon tjedan-dva doktori su odlučili da moram na hitnu operaciju pod općom anestezijom. Anesteziologinja je odlučila da možemo na operaciju i beba i ja. Bilo nas je jako strah. Operacija je bila uspješna. Anđela i ja smo je dobro podnijele.
U Zagrebu su oformili konzilij liječnika kako bi me liječili. Zaključak je naravno bio pobačaj i kemoterapija što smo kategorički odbili. Suprug i ja smo zajedno bili kod onkologice. Pitala nas je imamo li djece. Ja sam kroz suze rekla da imamo tri cure, ali da nam je i ovo dijete jednako važno. Kasnije mi je onkologica priznala kako se ovdje i ona također raspala. Na prijedlog pobačaja, suprug je rekao: „Hvala Vam, ali to nam nije nikako opcija!“
“Sve žene i muškarce želimo ohrabriti”
Zanimljivo je da su mi uz brojne pretrage i zahvate koje sam imala – svaki put objasnili i štetno djelovanje ili opasnost tih zahvata. Morala bih potpisati informirani pristanak – da razumijem rizike. Za pobačaj – to mi nitko nije tumačio. I tu ne mislim na smrtonosne posljedice pobačaja za našu kćer, već za moje zdravlje – fizičko i psihičko.
Zato sve žene i muškarce želimo ohrabriti. Možda će biti i teških trenutaka na vašim životnim putovima. Kad će drugi htjeti donositi odluke umjesto vas i „male točkice“ koja raste u vama. Kad će vam nuditi najlakša, ali ne i najbolja rješenja. Nemojte se predati. Nemojte odustati. Koliko god teško bilo, uvijek ćete imati nekoga na koga se možete osloniti . Mi smo prošli devet prekrasnih i devet najtežih mjeseci u našem životu. Ali, naša četvrta djevojčica, naša Anđela je danas s nama!
Svaki život je jednako vrijedan, samo treba učiniti sve što je u našoj moći da taj život i zaživi jer život je dar i najveći blagoslov. Mi smo rođenjem našeg djeteta nagrađeni i blagoslovljeni!
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
