Anemija – manjak željeza u organizmu

A

Važnost i fiziologija željeza u organizmu čovjeka

Željezo je važno u brojnim fiziološkim funkcijama poput disanja i stvaranja energije. Potonje se odnosi na stvaranje adenozin trifosfata (ATP) u mitohondrijima koji služi za pokretanje većine procesa u svakoj ljudskoj stanici. Ljudski organizam sadrži oko 3-4 grama željeza, a valja naglasiti kako se dnevno prosječno unosi 10-20 mg željeza hranom, premda se svega 1-2 mg apsorbira. Oko 1500-2000 mg željeza nalazi se u eritrocitima. 1000 mg  nalazi se u jetri, dok se 500-600 mg željeza nalazi u retikuloendotelnom sustavu. Naposljetku, u koštanoj srži se nalazi oko 300 mg željeza.

Centralni regulator metabolizma željeza je polipeptid hepcidin. Hepcidin je niži u žena reproduktivne dobi u odnosu na muškarce i žene u menopauzi. U određenim tipovima anemije sinteza hepcidina se značajno smanjuje kako bi se olakšala apsorpcija željeza u tankom crijevu. Proizvodnja hepcidina je smanjena, a iskorištavanje željeza povećano kod hipoksije (što je smanjena opskrba tkiva kisikom), pojačanog stvaranja eritrocita i nedostatka željeza. Proizvodnja hepcidina povećana je kod visokih zaliha željeza, infekcija, upalnih i malignih bolesti. To dovodi do smanjene mobilizacije i iskorištavanja željeza.

Manjak željeza u organizmu

Apsolutni manjak željeza karakterizira sideropeničnu anemiju, a najčešće se viđa sniženo serumsko željezo, uz povišen TIBC. Laboratorijski parametar rezerve željeza feritin je u sideropeničnoj anemiji snižen (manje od 30 µg/L). Kod trudnica i žena reproduktivne dobi često je ispod 15 µg/L. Feritin je u funkcionalnom manjku željeza uredan ili povišen.

Funkcionalni manjak željeza javlja se zbog neadekvatne dopreme željeza u koštanu srž usprkos dostatnim rezervama (uredan ili povišen feritin). Zasićenost transferina je manja od 20 posto i najčešće je pridružen upalnim stanjima, anemiji kronične bolesti, kao i malignim bolestima.

Što je anemija?

Anemija je naziv za jedno od najučestalijih stanja u medicini koja se mahom javlja u sklopu drugih bolesti, no može biti i samostalna. Anemiju definiramo kao smanjena masa eritrocita, u prvom redu hemoglobina ili krvnog pigmenta koji prenosi kisik i čini oko 97 posto suhe mase eritrocita. Općenito je prihvaćena definicija Svjetske zdravstvene organizacije koja anemiju određuje kao vrijednost hemoglobina (Hb) manju od 130 g/L za muškarce, manju od 120 g/L za žene i manju od 110 g/L za trudnice.

U rutinskom radu stupanj anemije određujemo koristeći nalaze koncentracije hemoglobina i mjeri se u g/L, a može se koristiti i vrijednost hematokrita (volumni udio eritrocita u krvi) koji se mjeri u postotku. Ukupni broj eritrocita određen je brojem eritrocita u jedinici pune krvi. Kod relativne anemije podrazumijeva se uredna masa eritrocita, ali povećan volumen plazme (npr. kod anemije u trudnoći). Apsolutna anemija je stanje smanjene mase crvenih krvnih stanica. U svakodnevnom ambulantnom i kliničkom radu važno je prepoznati anemiju i diferencijalno dijagnostički razlikovati sva stanja koja mogu dovesti do određenog tipa anemije.

Podjela anemija

Dva su osnovna pristupa podjele anemija. Prvi je morfološki koji dijeli anemije prema veličini srednjeg volumena eritrocita (MCV), dok je drugi kinetički koji nastoji utvrditi mehanizam koji dovodi do anemije. Morfološki pristup dijeli anemije u tri skupine prema veličini volumena eritrocita: mikrocitna gdje je MCV manji od 80 fL, normocitna gdje je MCV između 80 i 100 fL te makrocitna gdje je MCV veći od 100 fL.

Kinetički pristup dijeli anemije prema jednom od triju mehanizama nastanka anemije:

1. Smanjeno stvaranje eritrocita – tijekom 24 sata propada 1 posto eritrocita i zamjenjuje se novostvorenim stanicama u koštanoj srži. Smanjeno stvaranje eritrocita obilježje je hipoproliferacijske anemije, zbog primjerice primarne bolesti koštane srži (aplastična anemija, izolirana aplazija crvene loze, sindrom mijelodisplazije, infiltracija tumorskim stanicama, snižena razina trofičkih hormona, kao i nutrijenata poput željeza, vitamina B12 i folne kiseline);
2. Povećano propadanje eritrocita – javlja se ukoliko je životni vijek kraći od 100 dana (eritrociti prosječno žive oko četiri mjeseca ili 120 dana). Anemija se javlja ukoliko koštana srž ne može nadomjestiti dnevno više od 5 posto eritrocitne mase. Ovakav tip anemije je karakterističan za hemolitičku anemiju različitih uzroka.
3. Gubitak eritrocita – najčešći uzrok anemije. Događa se zbog krvarenja, uslijed traume, bolesti probavnog sustava i/ili ginekološkog krvarenja. Krvarenje može biti okultno odnosno nevidljivo oku.

Sideropenična anemija

Svaki stupanj sideropenične anemije, što je tip anemije uzrokovan nedostatkom željeza u tijelu, zaslužuje dijagnostički pristup u traženju uzroka anemije. Potrebno je isključiti predležeće bolesti koje dovode do gubitka željeza (npr. gastroenterološke bolesti poput gastritisa, ulkusne bolesti, malignih bolesti, ginekološke bolesti ili tumori). Cilj liječenja anemije uzrokovane manjkom željeza jest normalizacija krvne slike (hemoglobin, MCV) i serumskog željeza, ali još je važnije popuniti rezerve željeza, odnosno normalizirati feritin. U liječenju se rabe peroralni i parenteralni pripravci željeza.

Primjena peroralnih pripravaka željeza svakako je ugodnija i učinkovita je kod većine bolesnika. Preporučena doza elementarnog željeza iznosi 100-200 mg/dan uz dodatak vitamina C, što poboljšava apsorpciju (500-1000 mg/dan). Liječenje prosječno traje od tri do šest mjeseci. Najčešće nuspojave jesu mučnina, povraćanje, konstipacija, metalni okus u ustima, tamna stolica. Razlozi neuspjeha peroralne terapije željezom su najčešće nuspojave, prekratko trajanje liječenja ili nesuradljivost bolesnika, ali i predležeće bolesti.

Parenteralni pripravci željeza, mahom novi pripravci željeza (željezova karboksimaltoza i željezova derizomaltoza) primjenjuju se bez testne doze jednokratno ili u maksimalno dvije primjene, za razliku od prijašnjih pripravaka koji su se aplicirali svakodnevno (prosječno je trebalo 7-10 aplikacija)

Novi intravenski pripravci željeza imaju stabilan ugljikohidratni nosač, postupno oslobađaju željezo, rjeđe su reakcije preosjetljivosti, a također se niti ne manifestiraju teškim alergijskim reakcijama. Intravenskim pripravcima željeza u prvom redu liječimo bolesnike kojima treba brži oporavak krvne slike, primjerice perioperativno, a koji ne podnose peroralne pripravke ili ako nije došlo do terapijskog učinka. Također se primjenjuje za bolesnike koji nemaju adekvatnu apsorpciju ili iskorištavanje željeza (npr. gastrointestinalne bolesti poput celijakije, sindroma malapsorpcije, upalne bolesti crijeva, angiodisplazije), kronične bolesti (srčano popuštanje, anemija u sklopu bubrežne bolesti, autoimunih i drugih kroničnih bolesti), odnosno s funkcionalnim manjkom željeza.

Zaključak

Važnost željeza u organizmu čovjeka je u tome što je ključan u brojnim fiziološkim funkcijama, a niska razina željeza u organizmu može dovesti do anemije, stoga je važno voditi brigu o adekvatnom unosu željeza putem prehrane i dodataka prehrani. Anemija je česta bolest koja se javlja kao posljedica smanjene mase eritrocita, najčešće hemoglobina, koji prenosi kisik i čini većinu suhe mase eritrocita. Anemija može biti samostalna ili se javlja u sklopu drugih bolesti. U svakom slučaju je važno prepoznati anemiju i diferencijalno dijagnostički razlikovati sva stanja koja mogu dovesti do određenog tipa anemije.