Ne dajući djeci određene granice u ponašanju, podređujući sve svoje potrebe djetetu, smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece, sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih. Postavljanje jasnih granica nužno je u odnosu kojeg stvaramo s djetetom, koje god dobi bilo.
Da bi se djeca zdravo psihički razvijala, osim ljubavi i pažnje, potrebne su i granice iz kojih uče kako savladati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovom, kako uvažiti potrebe drugih ljudi.
Postupno uvođenje obaveza
Postupno uvođenje obaveza vezanih za zajedničko kućanstvo i malih zadataka za djecu stavlja ih u položaj aktivnog, ravnopravnog člana obitelji – time ih potvrđujemo kao sposobne i dajemo im realne odgovornosti.
Roditelji sve teže postavljaju djeci granice u odgoju zbog:
-straha da će ih djeca manje voljeti
-želje da im budu prijatelji
-stalne odsutnosti roditelja zbog prevelike zaposlenosti
-uvjerenja da djecu treba zaštititi od svih teškoća.
Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka, da uči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, treba ga ohrabriti u samostalnom ponašanju sukladno njegovoj dobi.
Važno je da roditelji otvoreno izražavaju svoje osjećaje i potrebe, tako dijete uči zauzeti se za sebe.
Neposluh u dječjoj dobi
U procesu odrastanja djeca žele sve veću samostalnost i preuzimanje odgovornosti za samog sebe. Sukob roditelja i djeteta je nezaobilazan. U razvojnoj psihologiji prepoznajemo tri «velike» dječje pobune: u dobi od dvije godine, pet godina i u pubertetu. Roditelji se susreću s dječjim neslaganjem, otporom, neposluhom, agresijom. Ta ponašanja su znak da se dijete zdravo emocionalno i psihički razvija i izgrađuje svoj identitet. Kada dijete kaže «ne» ono vježba osjećaj moći i individualnosti. To može biti vrlo naporno za roditelje.
Pokušajte (sa što više dosljednosti):
-nagradite ponašanja koja želite ohrabriti
-kad god je moguće, ignorirajte ponašanja koja želite obeshrabriti
-obraćajte se djetetu na pozitivan način
-budite oprezni u davanju izbora koje niste spremni poštovati
-birajte riječi «učini» umjesto «ne čini»
-budite jasni i pošteni.
Učinite da Vas dijete čuje bez vikanja
-Idite tamo gdje je dijete. Ne zovite ga s udaljenosti.
-Provjerite da li je dijete potpuno zaokupljeno nečim. Bolje je pričekati minutu i onda imati njegovu potpunu pažnju
-Spustite se na visinu djeteta i uspostavite kontakt očima
-Zahtijevajte samo jednu stvar od djeteta istodobno te dajte objašnjenje («molim te završi to sada, vrijeme je da krenemo»)
-Govorite jasno – nazovite dijete imenom. Nastojte govoriti smireno, koristeći «molim te».
-Očekujte da ćete se ponavljati i da vas možda neće poslušati od prve.
-Razmislite o tome koliko i kada govorite djetetu NE. Koristite NE kada je zaista važno jer će ga tad dijete puno ozbiljnije shvatiti nego ako to stalno govorite.
-Dajte djetetu izbor SUKLADNO DOBI
-Izbjegavajte raspravljanje, psovanje ili prigovaranje
-Ne dopustite da se dijete osjeća nagrađeno ili kažnjeno zato što je bijesno. Cilj je da uvidi da to ne mijenja ništa i da je srdžba emocija kao i svaka druga.
-Roditelji koji pokušavaju «slamati» djetetov otpor i prisiljavati ga na bezuvjetnu poslušnost, naići će na sve više djetetovog otpora (ako ne otvorenog, onda prikrivenog i odgođenog).
Ponekad se kod djece mogu javiti i različite promjene u ponašanju: nekontrolirana ponašanja i agresivnost, ili povlačenje u sebe, tjeskoba, emocionalne teškoće.
Važno je da roditelji budu dosljedni, ne potkopavaju autoritet drugog roditelja i od djece postave realna očekivanja.
Izvor: frendica.hr
Photo: istock by getty images, freepik, getty images
