U vrijeme božićnih blagdana u podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ gostovala je psihologinja Nikolina Essert, psihoterapeutkinja. Nikolina ima vlastitu praksu i uglavnom radi realitetnu terapiju. Isto tako, uz druge klijente, Nikolina Essert održava radionice za roditelje, radi sa skupinama roditelja te individualno. Udata je i majka troje djece.
Evo nekih dijelova razgovora. Cijeli razgovor možete pogledati ovdje:
O realitetnoj terapiji
Realitetna terapija smjer je koji se temelji na teorijskom konceptu koji kaže da mi nismo žrtve okolnosti. Već da smo mi ti koji upravljamo svojim životom te da možemo imati percepciju kakvu god želimo. U odnosu na stvari, događaje i ljude koji su na našem životnom putu, ne šteteći drugima. Ova psihoterapijska škola dolazi iz Amerike. Nastala je 60-ih godina. Njezin tvorac je William Glasser. On je bio psihijatar i liječnik.
Radeći s veteranima iz vijetnamskog rata vidio je da oni koji nisu oboljeli nakon strašnih iskustava su oni koji imaju dobre odnose s ljudima u svom okruženju. Oni su ostali dobro i zdravo. Počeo se pitati što je to kod njih različito od onih koji su razvili određena ponašanja kojima su se mučili, poput PTSP-a. Cijelu svoju terapiju razvio je krećući od tog iskustva s ratnim veteranima da – kad imamo kvalitetne odnose s ljudima, onda ostajemo mentalno zdravi. Dakle, kad mi znamo i vjerujemo da smo mi ti koji stvaramo svoje odnose s drugim ljudima. Da smo mi odgovorni za svoje uloge (majke, oca, sestre, brata, prijatelja, prijateljice, sina, kćeri….), onda smo i mentalno zdravi. i to je nekakav preduvjet za mirnoću u našem životu, za uspješnu realizaciju našeg života, naših uloga.
O postizanju kvalitetnog života
Radna terapija je razvojno sistemska. Ona nam pokazuje da zapravo možemo živjeti lijep i kvalitetan život bez da se stalno opterećujemo očekivanjem da se netko ili nešto mora promijeniti. Mi smo stvoreni kao slobodna bića.. Ja nudim ljudima da sagledaju drugačije opcije od onih koje trenutno sami vide. Jer, imamo tu mogućnost zahvaljujući zakonitostima naše vrste. Naime, možemo u obzir uzeti više opcija i onda vidjeti koja nam je opcija najprihvatljivija.
Meni je jako drago da su ljudi maknuli tu stigmu sa psihoterapije. I općenito sa duševnih bolesti. Da se razgovor sa osobom koja klijentu može pomoći posložiti stvari u životu, ne smatra više nečim negativnim. Klijente koji dolaze kod mene na razgovore vidim kao jako hrabre ljude koji su došli vratiti se na temeljne postavke svog organizma. A to je da oni upravljaju svojim životom. Taj proces koji oni prolaze zahtjevan je ali oslobađajući na kraju.
O odnosima s ljudima i Bogom – koji trebaju biti u središtu Božića i blagdana
I sama već počinjem s planovima kako ću čistiti i praviti kolače. Ne kažem da to ne treba raditi. Tko to voli neka radi. Ali, što sam zrelija i što više radim s ljudima imam širi uvid u tu moju potrebu da se stvari u vrijeme blagdana odvijaju onako „kako sam si ja zamislila“.
Mislim da bi odnosi s ljudima trebali biti centralna točka blagdana. Kao i ono što je glavna karakteristika blagdana – da se rodio Kralj i da se Bog došao utjeloviti u čovjeku. Mi sebi postavljamo visoka očekivanja od toga kako bi sve trebalo izgledati u kući, kako treba urediti i skuhati ili kako bi se svi trebali ponašati. I ona mi želimo da se naša slika o tome kako stvari trebaju izgledati – i ostvari. Što prije odustanemo od tih naših nerealnih očekivanja i toga kako ta slika treba izgledati, veće su šanse da se približimo drugima. U našoj užoj i široj obitelji, našim prijateljima, ljudima oko nas. Dok se mi bavimo kao središnjim stvarima čišćenjem ili kolačima manje su šanse da ću se odnositi na pravi način prema ljudima koji su mi važni te se ostvarivati u svojim ulogama (mame, žene, kćeri, tete, prijateljice…).
Naravno da mi svi volimo božićni ugođaj u kući. Ali, nitko ne voli nervoznu mamu koja sebe vidi kao žrtvu cijele obitelji. Dakle, ako je meni važno da bude čisto onda je to moja stvar i moja odgovornost. Ne trebam to prebacivati na druge. A ostali sudionici, ostali članovi obitelji – bilo bi dobro da vide kako oni mogu pomoći. A ako ne mogu, i to treba poštovati jer svatko može doprinijeti onoliko koliko ima u svojim resursima.
O različitim očekivanjima članova obitelji
Treba isplanirati i vidjeti jesu li očekivanja koja imamo opravdana i potrebna, hoće li se zaista narušiti slika mene kao majke i supruge – ako ne bude toliko kolača. Naravno, nije problem u kolačima. Stvar je u mojoj percepciji. S čim ću ja zapravo zadovoljiti tu sliku sebe na van. Mi stvaramo određenu napetost u obitelji tražeći od svih da se uklope u našu sliku. U stvari, glavni problem je da mi uopće ne mislimo na njih nego vidimo samo sebe.
Mi smo i inače takvi sustavi da volimo sebe vidjeti. A sebe možemo vidjeti i tako da pogledamo trudimo li se da biti što bolji ili što gori za suživot s drugima. I mislim da je to isto vlastita odgovornost. Ako sam se već odlučila na tog muža, na djecu ili da živim s roditeljima, onda idem vidjeti kako da budem što bolja okolnost za njih, a ne da unosim svoju ideju i da mora uvijek biti moja ideja, bez da provjerim žele li i oni to.“
Ako i ne uspijem u tome što sam si zamislila, i to je u redu. Unatoč tome, Božić je ipak nešto drugo nego to da stvaram ideju koju možda nikad nisam ni provela do kraja. Ali, vjerujem da će to biti tako dobro kad napravim. Da će biti idealno. Nas muče te idealne slike koje tijekom odrastanja pokupimo. A nikad ih nismo provjerili u stvarnost. I onda nas to muči. Onda se stalno naprežemo ne bismo li to ostvarili. Trebamo imati na umu da su u blagdansko vrijeme s nama ljudi koji su nam najvažniji u životu. Često puta šefu zašutimo a mužu i djeci ne zašutimo. Voljela bih staviti najveći naglasak na to da nekad učinimo napor i odustanemo od sebe. Da ne mora biti uvijek kako smo mi zamislili. Najvažnije je da smo zajedno s onima koji su nam najvažniji.
O blagdanima u okolnostima narušenih odnosa u obitelji
Ja sam uvijek za povezivanje. Za približavanje. Za to da si stvorimo mogućnost da imamo što više uloga. Dakle imamo uloge da smo supruga, majka, sestra, snaha, ujna, radnica… Dakle, što više imamo uloga i što više znamo da ih mi stvaramo, veće su nam šanse da imamo tu mrežu međuljudskih odnosa. Da se osjećamo dobro. Kada tako gledamo na posjećivanje, odlaske u goste i dobivanje gostiju u blagdansko vrijeme, onda idemo s idejom da je to nešto gdje ćemo se mi još više kapacitirati, a nama bliski i dragi ljudi će se s nama još više povezivati. Mislim da su ljudi koji imaju malo uloga nesretni, jer to znači da imaju malo odnosa. Malo kvalitetnih odnosa s malo ljudi. I malo područje za ostvarivanje.
A ako nas netko možda ne želi ni primiti za Božić, to je njegovo pravo. Ali, ja sam uvijek slobodna dolazak toj osobi inicirati. I isprobati da vidim kako će to biti. Dakle, to podržavam, ali tu treba pristupiti sa niskim očekivanjima od sebe a bez ikakvih očekivanjima od drugoga.
O ljudima koji su sami za Božić
Ima jako puno ljudi koji su sami, koji su se osamili. Ako ja znam da se netko osamio, u redu je da stupim s njim u kontakt. Oni koji su se osamili neka riskiraju, neka ipak probaju nekoga nazvati i poželjeti sretan Božić. To im je jedina šansa da se ostvare i budu sretni i zadovoljni. Otvorimo se, probajmo, ništa ne košta da se pokušamo nekome približiti i stvorimo ozračje u kojem će on imati priliku osjećati se bolje.
Odnos prema djeci tijekom priprema za blagdane
Roditelji bi trebali biti sretni što su im djeca s njima. Što imaju taj dar (djecu) u kući. Te trebaju imati na umu da je dijete vrijedno samim time što je čovjek. Roditelji su potrebni djeci da oni razviju pozitivnu sliku o sebi. Da se vide kao osobe koje mogu riješiti probleme, pomagati, da su vrijedni samim time što žive. Ako pogriješe da znaju da su i onda vrijedni i da iz te pogreške mogu nešto naučiti.
Ako smo mi u to blagdansko vrijeme nervozni i zanemarujemo druge, manje su nam šanse da nas oni kasnije uzmu u obzir. Mi djecu moramo uzimati u obzir kao ravnopravne. Ali,i to ne znači da imaju jednak broj iskustva kao mi. Ponekad je i za nas i za njih dobro izdvojiti vrijeme da vidimo samo to dijete. Ako već postoji mogućnost da smo zajedno doma, možemo vidjeti koliko smo si važni i upoznati se. I roditelji trebaju odnose s djecom. Jer kroz to rastu, uče i postaju bolji ljudi.
Blagdani su jako važni jer tada imamo više vremena jedni za druge. I kroz to vrijeme djeca mogu vidjeti ponašanja roditelja. Što za njih znači brak i što znači to da jedno drugo sebedarno vole, a ne sebično.
Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?
Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.
Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:
- Prijavite se na YouTube na računalu.
- Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
- Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)
Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.
Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.
>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije
Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.
Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest
Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvoni 
i tako pokazati da ste odabrali sve obavijesti.
Izvor: frendica.hr
 u kući', ističe psihologinja Nikolina Essert){kind=link}