Koja je cijena rada kod kuće?

Foto: Getty Images

“Ljubav se ne trži niti ne kupuje” glase stihovi narodne pjesme, no danas se čini da baš sve ima svoju cijenu. Kako popraviti ono što se pokvarilo po pitanju demografije i suvremene kulture piše Jessica Kramer,obraćenica na katoličku vjeru i novinarka koja piše za niz konzervativnih medija (The American Conservative, The Federalist, and Washington Examiner), za Crisismagazine:

“Domaćica ima najvažniju karijeru. Sve ostale karijere postoje samo s jednom svrhom – a to je podrška  toj ultimativnoj karijeri. ” Taj poznati citat C. S. Lewisa (koja je zapravo samo parafraza njegovog izvornog citata) padne mi na pamet svaki put kad vidim naslov o tome kakva bi trebala biti tržišna vrijednost rada kućanice. I dok neki s desne strane mogu tvrditi da treba utvrditi vrijednost tržišne cijene te da bi rad kod kuće trebao biti plaćen (tj. nagrađen i time ‘prepoznat’ kao pravi rad od vlade), nisam uvjerena da je to najbolji način da se se oda počast radu domaćice. Otkako je uveden dječji doplatak koji je predložio senator Mitt Romney, odnedavno se unutarkonzervativna rasprava usredotočuje na zasluge dobre obiteljske politike i kako najbolje pomoći obiteljima, potaknuti sklapanje braka i baby boom u doba socijalnog i obiteljskog propadanja. Iako su razlozi zbog kojih moja generacija nastavlja odgađati brak i djecu daleko složenije moralno pitanje, a manje ekonomsko, možda je vrijeme da svoju ekonomsku politiku zrcalimo svojim željenim vrijednostima i vidimo hoće li se to pokazati plodonosnijim za budućnost. Jedno od dobrih mjesta za početak bilo bi vraćanje naše ekonomije na mjesto gdje je jedan prihod dovoljan za podizanje obitelji, u nadi da ćemo možda ponovno početi cijeniti život ili “karijeru” (kako to naziva C.S, Lewis) kojoj su namijenjene sve ostale karijere.

Ja nisam protiv toga da žene rade. Iako je to vrlo kompleksna tema i nije u središtu pozornosti ovog članka. Međutim, u principu sam protiv toga da žene moraju raditi iz nužde jer one već nose svoj teret u obiteljskoj jednadžbi, kao primarne njegovateljica djece. Dati ženama još jednu odgovornost i dodatna očekivanje povrh toga? Teško se može nazvati ravnopravnošću.

No za povratak u tu ekonomiju bila bi potrebna masovna promjena u kulturi, što je puno teže postići od guranja javne politike. Naša trenutna kultura se više ne temelji na međuljudskim odnosima i ne definira je obiteljski život, već je orijentirana na zadatke i definirana je produktivnošću naše radne snage.

Ne vjerujete mi? Razmotrite što je najveći prioritet i najvažniji čimbenik za donošenje odluka jednog prosječnog studenta: koja je njegova profesija i gdje to može raditi. Preseljenje zbog novog posla smatra se normalnim i odgovornim. Selidba nekamo radi zajednice, obitelji, prijatelja, ljubavi – ne baš. Gotovo kao da se smatra da su ljudski odnosi sporedni – puki dodaci u nečijem životu, a ne prioritet ili najviše dobro (osim Boga).

Foto: Getty Images

Razmislite o tome kako naša kultura daje prednost obrazovanju i karijeri, ali rijetko čini isto za brak i djecu. Starije generacije počinju se pitati zašto mladi ljudi više ne stupaju u brak i nemaju obitelji. Ono što propuštaju shvatiti jest da su upravo oni dijelom stvorili kulturu koja ne poštuje i ne uzdiže međuljudske odnose na mjesto koje im po važnosti pripada.

Prijatelj svećenik jednom mi je rekao da zaručnički tečaj nije nešto s čime se možete upoznati nakon što ste zaručeni. To je postupak pripreme koji treba započeti rođenjem. Brak je poziv, a ne neki opcionalni dodatak poslovnom životu. Potrebno mu je dati prioritetno mjesto u obitelji i širem društvu u cjelini. Ali liberalizam, u svojoj neprestanoj potrazi za totalnim egalitarizmom, zahtijeva da žene ostanu u radnoj snazi ​​poput muškaraca (iako je to protivno željama mnogih). A njihovo rješenje za odgoj i podizanje djece? Dječji vrtić. Za njih je trošenje vremena na zaradu plaće za društvo dragocjenije od stvaranja doma i odgoja vlastite djece – što nije nešto  što se ne može dobiti od jeftine radne snage! Kao i sve u ovoj kulturi odbacivanja (cancel culture), i oni vam žele poručiti da ste zamjenjivi. Objavljuju članke poput  ovog “Plaćena briga o djeci za zaposlene majke?”  koji potpuno promašuje poantu da većini američkih parova  nikada nije bio cilj imati dva roditelja s punim radnim vremenom. Umjesto toga, cilj je žene bio imati vrhunsku karijeru – bez karijere. Zbog toga su programi dječjih vrtića nestali kad su se muškarci vratili iz Drugog svjetskog rata.

Foto: Getty Images

Čovjek bi pomislio da će se najbogatiji i najutjecajniji konzervativni think tank u Washingtonu, DC, podići protiv ovog ideala vrtića kao odgovora na sve probleme i kontinuiranog inzistiranja na kućanstvu s dva dohotka. Umjesto toga, u Tweetu protiv toga kako bi federalizirana minimalna plaća od 15 dolara na sat mogla povećati troškove čuvanja djece, Heritage Foundation komentira: „Tako velika povećanja troškova skrbi o djeci mogla bi spriječiti mnoge obitelji da si mogu priuštiti čuvanje djece. To bi moglo smanjiti zaposlenost uzrokujući da neki roditelji – posebno unutar dvoroditeljskih obitelji – ostanu kod kuće s djecom umjesto da rade. ” Zamislite, koji užas?!

S druge strane, kad suvremeni političari pokušavaju ukazati na posao kod kuće koji se tako često previđa, pogriješe stavljajući na to djelo novčanu vrijednost, misleći da će svijet više cijeniti rad od kuće ako se na njega stavi cijena. Zar ništa ne govori o uvažavanju više od oporezivog dohotka?

Prema jednoj procjeni,  rad u kućanstu  se procjenjuje na nevjerojatnih 160 000 USD godišnje!  Ali ono što je pogrešno u ovom pristupu je da on ponižava poziv majčinstva i brige  za djecu stavljajući cijenu rada na aktivnost koja je neprocjenjiva.

No, ovo nas ne bi trebalo iznenaditi jer kultura majčinstvo ne vidi kao neprocjenjivo. Majčinstvo se gleda isključivo kroz tržišnu leću. Smatra se uobičajenim “poslom”, nizom zadataka i poslova koji se trebaju nadoknaditi. Ali mi instinktivno znamo da naše majke nisu samo vozačice, čuvarice djece, kuharice, sobarice, psihologinje itd. One su srce doma, osoba – središnja osoba u našem životu. Ono što majka čini je iz ljubavi, a ljubav ne može i ne smije biti transakcijska ili prestaje biti ljubav. Ljubavi se po definiciji ne dodjeljuje cijena i ne može se unajmiti. To je odluka da darujemo samoga sebe za dobro drugog.

Jedno je napraviti kratkoročne ekonomske prilagodbe koje bi pomogle procvatu obitelji. Promjena srca nacije i temeljno preusmjeravanje njezinih prioriteta je drugo. Ova bi promjena zahtijevala napuštanje hiper-individualizma i usvajanje međuovisnosti, gledajući na obitelj ne kao na skup neovisnih osoba, već na besplatne uloge usmjerene prema općem dobru. Na žalost, izgleda da smo svi jednostavno preumorni za tu borbu – iako vjerujem da je upravo ta borba jedina borba koju ima smisla voditi.

Izvor: Crisismagazine, cijeli članak pročitajte ovdje

Izvor: frendica.hr