Pandemija koronavirusa nas je natjerala da značajno promjenimo neke aspekte funkcioniranja našeg društva, te da mnoge stvari preispitamo ili promjenimo. Nisu sve promjene loše, i sigurno je da ćemo neke od njih zadržati i u budućnosti.
Školovanje je svakako jedno od gorućih pitanja od samog početka pandemije. U školama se okuplja puno ljudi (učitelja, djece, dodatnog osoblja…) i teško je osigurati mjere socijalnog distanciranja, pogotovo među mlađom djecom. Zbog toga je jedna od prvih mjera bila suspenzija nastave i prelazak na tzv. online školu. Ipak ni uz najbolje namjere ne mogu se sve aktivnosti kvalitetno prenijeti u online sferu, pa tako svakodnevno čitamo i slušamo o problemima kojima su pritisnuti mnogi školarci, roditelji i učitelji. Iako se svaka dob školaraca susreće sa specifičnim problemima, sama forma nastave je zasigurno najzahtjevnija najmlađima. Popuštanjem mjera, škole su djelomično otvorene jer za mlađu djecu osim obrazovne imaju i funkciju čuvanja dok su roditelji na poslu. S obzirom da epidemija i dalje traje, mnogi su roditelji i dalje suočeni s pitanjem što će se događati na jesen, da li je pametno poslati djecu u školu, osobito ako netko od članova kućanstva spada u rizičnu skupinu. Cijela je situacija kaotična, nitko ne zna kako će izgledati nova školska godina. Stabilnost i dobra organizacija su jedan od nezanemarivih aspekata u školovanju, osobito mlađe djece, a također roditelji koji su primarni odgojitelji svog djeteta trebaju imati priliku uskladiti dječje obrazovanje, svoje obaveze i obiteljske obaveze na odgovarajući način. Ovako se čini da će i od jeseni i roditelji i nastavnici morati balansirati na vjetrometini dnevnog broja novih slučajeva, samoizolacija i epidemioloških preporuka i online nastave.
Čini mi se da bi dio rješenja ovog, nimalo jednostavnog problema bilo uvođenje školovanja od kuće.
Školovanje kod kuće, trenutno je ilegalno u Hrvatskoj, međutim dozvoljeno je i regulirano u mnogim razvijenim zemljama svijeta koje na taj način prepoznaju i priznaju primarnu ulogu roditelja u obrazovanju. Tako je ovaj oblik obrazovanja dozvoljen i reguliran u npr. SAD-u, Kanadi, Finskoj, Poljskoj, Finskoj, Sloveniji…, a u Italiji i Irskoj je čak omogućen ustavom. Većina država ima načine provjere provođenja školovanja, a čest oblik je da škola u koju je dijete upisano jednom ili dva puta godišnje provodi ispitivanje i ocjenjivanje djeteta, te po završetku dijete dobiva svjedodžbu te škole.
Ideja školovanja kod kuće je da roditelji preuzimaju odgovornost za provođenje obrazovanja svog djeteta. To najčeće znači da će sam roditelj podučavati svoje dijete, ali ne isključuje i mogućnost da roditelj sam odabere i “zaposli” osobu koja će s djetetom proći neko gradivo.
Iako se možda na prvi pogled čini da je nastava kakva se provodila za vrijeme epidemije svojevrsno školovanje kod kuće, radi se o potpuno različitim stvarima. Školovanje od kuće znači da roditelji postaju profesori sa svim odgovornostima i dužnostima koje idu uz to: planiranje tempa obrade gradiva (unutar zadanih rokova i kurikula), zadavanje zadaće, provjera usvojenosti gradiva, određivanja rasporeda sati i vremena održavanja kućne škole koji je najbolje prilagođen potrebama školarca ali i ostatka obitelji.
U online školi situacija je bila drugačija: profesori određuju tempo, zadaće, provjere i vrijeme škole, a na roditelju je uglavnom asistenska uloga oko izrade i predaje zadaće te dodatnog pojašnjavanja gradiva.
Bez imalo prigovora ili gloroficiranja jednog ili drugog sustava treba jasno definirati razlike.
Sigurno da i jedan i drugi sustav imaju određene prednosti i mane, te dok je nekim roditeljima drago slijediti upute on-line škole, drugi se možda žele više ili drugačije aktivirati u obrazovanju svoje djece.
Školovanje kod kuće je uglavnom koncept koji kod većine ljudi izaziva dosta jake osjećaje (pozitivne ili negativne), a čak i u zemljama koje ga dozvoljavaju to svoje pravo koristi vrlo malen postotak roditelja.
Prigovori školovanju od kuće
Jedan od najčešćih prigovora ovakvom načinu školovanja je nedostatak socijalizacije. Roditelj svakako treba voditi računa o tom aspektu, međutim dodatnim aktivnostima, i ciljanim druženjem s drugom djecom ovaj se problem može otkloniti.
Drugi vrlo ozbiljan prigovor je na račun kompetencija roditelja. Postoji više načina rješavanja ovog problema, a osobno smatram da je zahtjev za visokim obrazovanjem roditelja, paralelno uz godišnje ili polugodišnje ispite dovoljan. Visokoobrazovana osoba bi, bez obzira na usmjerenje, trebala biti sposobna samostalno naučiti, a onda i ispredavati svom djetetu većinu školskog gradiva. Ukoliko roditelj prepoznaje da nije kompetentan za određenu dio obrazovanja, može zatražiti pomoć unutar obitelji ili zaposliti kompetentnu osobu za taj dio obrazovanja. Uzimanje instruktora koji sa djetetom prolazi i ponovno obrađuje gradivo koje je nedovoljno jasno obrađeno u školi je u našem društvu postala toliko uobičajena praksa da ne bi trebalo nikako stigmatizirati roditelja koji je se odluči za ovakav način obrade dijela gradiva. Svakako bi trebalo krenuti od pretpostavke da većina roditelja želi svojoj djeci dobro te da se neće upuštati u situacije u kojima misle da neće moći odraditi posao već će potražiti pomoć.
Nadalje, uvođenjem ispita mogao bi se pratiti napredak učenika, te ukoliko se pokaže da je napredak nedovoljan, dijete se može vratiti u školske klupe.
Prednosti školovanja kod kuće
Svakako velika prednost školovanja kod kuće je individualni pristup. Gradivo se može obrađivati tempom koju odgovara učeniku, a i može se više usmjeriti u smjeru koji ga zanima. Takav pristup najviše dolazi do izražaja kod djece sa posebnim potrebama i darovite djece kojima se u velikim razredima i najpredaniji profesor teško može dovoljno posvetiti.
Druga velika prednost je fleksibilnost. Škola se može održavati u vrijeme koje je školarcu najpogodnije za učenje, može se izbjeći dugotrajno zamorno sjedanje tako da se između predmeta naprave veći odmori….
U kontekstu trenutne pandemije, svakako je velika prednost, eventualno rasterećivanje škola, u koji će među onima koji ju i dalje pohađaju biti lakše održavati epidemiološke standarde. Nadalje, ukućani iz ranjivih skupina bi na taj način bili puno zaštićeniji, jer je među djecom velika vjerojatnost asimptomatskih prijenosnika. Profesori ne bi bili opterećeni držanjem dvostruke nastave, a roditelji koji bi se odlučili za ovaj model preuzeli bi punu odgovornost za obrazovanje svoje djece, a time bi i sam školski raspored mogli bolje prilagoditi potrebama svoje obitelji.
Iako je debata o školovanju od kuće, nešto što stalno tinja u jednom dijelu društva, možda je sada vrijeme da se ovo rješenje ozbiljnije razmotri. Ova epidemija stavila je cijelo društvo pred cijeli niz iznimno kompleksnih problema sa kojima se do sada nismo susreli. Možda je vrijeme da se dopusti više slobode i individualiziranog pristupa u kreativnom rješavanju nekih od tih problema. Školovanje od kuće je svakako jedan od takvih koraka.
Izvor: frendica.hr
