I dok nas masovni mediji uvjeravaju kako ćemo se spasiti ako se ubodemo iglom, dva, tri puta ili godišnje jedanput, kako već odluče, meni stalno u misli dolazi jedna priča, predivna priča iz povijesti – isto se tiče igle, ali igle koja je spašavala dušu jer je označavala pripadnost dušom i tijelom Kralju.
Radilo se o ugroženoj enklavi i nezamislivoj hrabrosti i odlučnosti što su ovim činom poduzimale hrvatske žene. Područje je bilo najugroženije – na sjeveru do blizu banjolučkih krajeva, na jugu do Rame, na istoku do Kraljeve Sutjeske, na zapadu do Jajca i Mrkonjić Grada.
Takozvano “sicanje” bilo je pitanje golog opstanka katoličkog naroda koji će stoljećima u islamiziranoj Bosni biti ugnjetavan na sve moguće načine, od devširme (danka u krvi) kojim su mnogi dječaci otimani iz svojih obitelji i novačeni u janjičare do otimanja lijepih kršćanskih djevojaka koje bi ili silovali ili uzimali u hareme diljem Osmanskog carstva.
Kršćanske djevojke dosjetile su se koji će ih znak trajno ogaditi osvajačima i na prelasku iz djetinjstva u djevojaštvo, na blagdane: Sv Josipa, Sv Ivana Krstitelja, Blagovijest, Cvjetnicu ili bilo koji dan u Velikom tjednu trajno su tetovirale na ruke i prste (nekad i na nos i čelo)znak križa koji je njima bio ponos, kao prsten ili narukvica, ali i zaštita.
Osnovni ornament bio je dakle križ i njegove brojne stilizacije. U jednoj disertaciji pobrojano je 317 inačica inačica križa ili kompozicije križeva. Sam obred je za obitelj predstavljao veliku radost i svečanost i iz tog su razloga obred nazivali “svečanošću dražesne ljubavi”.
Nažalost, svečano ornamentiranje kršćanskih simbola na razini kakva je bila nekad više ne postoji.Bila je to obrana jedne vjere i jednog etniciteta. Koji je, što je ravno čudu, opstao.
Pomalo mi je i profesionalna deformacija da uočavam detalje iz povijesti koji se stalno ponavljaju, poput obrazaca.Tako mi pomalo paradoksalno djeluje da danas iglu zovu instrumentom opstanka, dok je nekoć bila izraz prkosa, ljubavi , vjere ali i te kako i opstanka, više od svega opstanka.
Tko zna, možda će se ovo potonje vrijeme vratiti brže no što mislimo.J edno je sigurno, na sicanje vas neće pozivati ogromni billboardi i milijunske kampanje.Tu igra samo poziv srca. Baš paradoksalni kontrapunkt svemu čemu smo izloženi, nije li?
Izvor: frendica.hr
