Nakon priča o desecima tisuća ljudi koji čekaju rješenje za inkluzivni dodatak, iskustava korisnika kojima je pomoć stigla prekasno, životnih okolnosti koje mogu postati prepreka za ostvarivanje prava i upozorenja pravobranitelja da su zakonski rokovi prihvatljivi na papiru, ali teško provedivi u praksi, ostaje još nekoliko pitanja.
Koliko inkluzivni dodatak košta Hrvatsku – i što za taj novac korisnici stvarno dobivaju? Kako ovakav oblik pomoći izgleda u drugim europskim zemljama?
Od 506 milijuna do gotovo milijardu eura
Kada je inkluzivni dodatak uveden 1. siječnja 2024., Vlada je procijenila da će za njegovo provođenje biti potrebno nešto više od 506 milijuna eura godišnje.
Osnovica za izračun određena je na 120 eura, a pravo je podijeljeno u pet razina. Najviša, prva razina iznosi 720 eura mjesečno, druga 480 eura, treća 432 eura, četvrta 162 eura, a peta 138 eura.
Sustav je pritom objedinio četiri ranija prava, a cilj je bio pojednostaviti sustav i povećati razinu potpore osobama s invaliditetom.
No vrlo brzo postalo je jasno da će stvarni trošak biti znatno veći od početne procjene.
> Pravobranitelj o inkluzivnom dodatku: Rokovi su prihvatljivi, ali teško provedivi
Prema konačnim podacima Ministarstva financija, u 2025. godini za inkluzivni dodatak isplaćeno je 999,8 milijuna eura.
U istoj godini ukupne naknade u sustavu socijalne skrbi iznosile su oko 1,5 milijardi eura, a upravo je inkluzivni dodatak bio glavni razlog povećanja tih rashoda. U odnosu na 2024. izdvajanja za inkluzivni dodatak povećana su za 417,1 milijun eura.
Razlika između početne procjene od nešto više od pola milijarde eura i stvarne potrošnje od gotovo milijardu eura vrlo je velika.
Ali sama po sebi ne znači da je država novac potrošila neučinkovito.
Dio objašnjenja je jednostavan: više ljudi nego što se očekivalo ušlo je u sustav.
To se vidi i iz rebalansa državnog proračuna za 2025. godinu. Dodatnih 172,3 milijuna eura za inkluzivni dodatak osigurano je zbog rasta ukupnog broja zaprimljenih zahtjeva.
Dakle, dio većeg troška posljedica je većeg obuhvata.
A veći obuhvat nije nužno loša vijest.
Ako je raniji sustav ostavljao velik broj ljudi bez odgovarajuće potpore, povećanje broja korisnika može biti znak da reforma ostvaruje svoju svrhu.
Trošak nije samo novac koji sjedne na račun
Kod rasprave o cijeni inkluzivnog dodatka često se promatra samo proračunska stavka.
No postoji i drugi trošak.
Ako osoba mjesecima čeka rješenje, a za to vrijeme mora sama plaćati pomoć, oslanjati se na članove obitelji ili odustati od usluga koje su joj potrebne, dio troška zapravo se samo prebacuje s države na kućanstvo.
Isto vrijedi za obitelji.
Ako roditelj, partner ili drugo blisko članstvo obitelji mora smanjiti radno vrijeme ili potpuno napustiti posao kako bi pružalo potrebnu skrb, taj trošak neće nužno biti vidljiv u državnom proračunu.
Ali postoji.
Zato se učinkovitost inkluzivnog dodatka ne može mjeriti samo pitanjem:
Koliko je država potrošila?
Treba pitati:
Koliko je potreba korisnika zaista pokriveno tim novcem?
Tu je europska usporedba posebno zanimljiva.
Hrvatska u odnosu na Europsku uniju: više za invaliditet, manje ukupno
Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je u 2024. godini na funkciju invaliditeta otpadalo 10,8 posto ukupnih naknada socijalne zaštite.
Prosjek EU-27 bio je 7,0 posto.
Drugim riječima, unutar hrvatskog sustava socijalne zaštite invaliditet zauzima veći udio nego u prosjeku Europske unije.
Gledano u odnosu na BDP, Hrvatska je za naknade povezane s invaliditetom izdvojila 2,3 posto BDP-a, dok je prosjek EU-27 bio 1,9 posto.
Na prvi pogled to može izgledati kao da Hrvatska troši više od europskog prosjeka.
> Iskustva oko inkluzivnog dodatka: Kad rješenje stigne prekasno
Ali takav zaključak bio bi pogrešan.
Jer kada se pogleda ukupna socijalna zaštita, slika je obrnuta.
Ukupne naknade socijalne zaštite u Hrvatskoj činile su 2024. godine 21,6 posto BDP-a, dok je prosjek EU-27 bio 27,3 posto.
Dakle, Hrvatska ukupno troši manje na socijalne naknade nego prosječna država EU-a, ali veći dio svojih socijalnih naknada usmjerava prema funkciji invaliditeta.
To je važan kontekst.
Gotovo milijardu eura za inkluzivni dodatak ne može se promatrati izolirano i proglasiti dokazom da Hrvatska troši „previše“.
Ali ni povećanje izdvajanja ne može se automatski proglasiti dokazom da sustav dobro funkcionira.
Za to treba gledati što druge države rade s novcem.
Poljska: slična ideja, drugačiji model
Poljska je zanimljiva za usporedbu jer je posljednjih godina uvela posebnu novčanu naknadu za osobe s invaliditetom, świadczenie wspierające.
Za razliku od hrvatskog sustava, iznos se u Poljskoj veže uz postotak socijalne mirovine. Što je veća utvrđena potreba za podrškom, veći je i iznos naknade.
Od 1. ožujka 2026. poljska socijalna mirovina iznosi 1.978,49 zlota mjesečno. Naknada za podršku kreće se od 40 do 220 posto tog iznosa, ovisno o razini potrebe za podrškom. To znači da korisnik može dobivati od približno 791 zlota do 4.353 zlota mjesečno.
Preračunato prema referentnom tečaju Europske središnje banke od 28. kolovoza 2026., riječ je o približno 182 do 1.004 eura mjesečno.
Za usporedbu, hrvatski inkluzivni dodatak trenutno se kreće od 138 do 720 eura mjesečno.
Na nominalnoj razini to znači da poljski sustav za najvišu razinu potpore omogućuje veći maksimalni mjesečni iznos od hrvatskog inkluzivnog dodatka – oko 1.004 prema 720 eura.
No iz toga ne treba zaključiti da je poljski sustav izdašniji ili bolji.
Iznosi se ne mogu pošteno uspoređivati bez uzimanja u obzir razlika u plaćama, cijenama, troškovima stanovanja i drugim socijalnim pravima u dvije zemlje.
Važno je pritom napomenuti da je poljski sustav uveden postupno i da je od 1. siječnja 2026. proširen i na osobe s nižom utvrđenom razinom potrebe za podrškom.
Švedska pokazuje koliko širok može biti trošak invaliditeta
Podaci švedskog statističkog ureda dodatno pokazuju koliko je teško jednu državu usporediti s drugom samo preko jedne proračunske stavke.
Švedska je u 2024. godini za socijalne izdatke povezane s invaliditetom potrošila 167,3 milijarde švedskih kruna, odnosno približno 15,1 milijardu eura prema referentnom tečaju eura od 28. kolovoza 2026. godine.
U odnosu na 2023. godinu, izdvajanja su povećana za 9,55 milijardi kruna, odnosno oko 861 milijun eura. Rashodi povezani s invaliditetom tako su porasli za 6,1 posto. Među novčanim naknadama posebno su porasli izdaci za invalidske i druge naknade povezane sa smanjenom radnom sposobnošću, dok su rasli i izdaci za naknade u naravi, uključujući smještaj.
> Inkluzivni dodatak: Deseci tisuća ljudi još čekaju
Međutim, tih približno 15,1 milijardi eura nije izravno usporedivo s hrvatskih 999,8 milijuna eura za inkluzivni dodatak.
Razlog je važan: švedski podatak odnosi se na širu funkciju invaliditeta unutar sustava socijalne zaštite i uključuje različite novčane naknade, ali i usluge odnosno naknade u naravi. Hrvatskih 999,8 milijuna eura odnosi se konkretno na inkluzivni dodatak.
Upravo je zato švedski primjer važan.
On pokazuje da se pitanje potpore osobama s invaliditetom može rješavati kroz kombinaciju:
novca + usluga + osobne podrške.
OECD upozorava na upravo taj problem
OECD u svojoj analizi Hrvatske navodi da je uvođenje inkluzivnog dodatka povećalo razinu potpore i proširilo obuhvat, uz blaže testiranje prihoda i imovine.
OECD ocjenjuje te promjene pozitivnima, osobito zbog visokih stopa siromaštva i vlastitih troškova koje imaju osobe s potrebama dugotrajne skrbi.
Ali istodobno upozorava da bi trebalo osigurati da se novčana potpora učinkovito koristi za kvalitetnu kućnu skrb.
Kao jednu od mogućnosti OECD navodi i model vaučera kojim bi se potpora mogla koristiti za plaćanje osoba koje pružaju skrb.
To je važna poruka.
OECD ne kaže da je hrvatski sustav preskup.
Ne kaže ni da treba ukinuti novčanu naknadu.
Problem vidi u pitanju što novčana potpora proizvodi u stvarnom životu.
Jer ako osoba dobije novac, ali ne postoji dostupna usluga, osoba koja će pružiti pomoć ili sustav koji omogućuje kvalitetnu skrb, tada samo povećanje naknade ne mora riješiti problem.
Europa nema jedan model
Upravo tu usporedba Hrvatske, Poljske i Švedske postaje zanimljiva.
Poljska je najbliža Hrvatskoj po ideji da se novčana naknada veže uz procijenjenu potrebu za podrškom.
Švedska pokazuje model u kojem se različite potrebe rješavaju različitim pravima, uključujući osobnu asistenciju.
Hrvatska je napravila izbor u kojem je novčana naknada postala središnji instrument potpore.
Ni jedan od tih modela nije moguće jednostavno proglasiti najboljim.
Ali mogu se uspoređivati njihovi ciljevi.
I tu Eurostat daje dodatni kontekst.
U 2023. godini 7,1 posto svih socijalnih naknada u EU-u odnosilo se na funkciju invaliditeta.
Europske države pritom značajno razlikuju omjer novčanih naknada i naknada u naravi, odnosno usluga. Na razini EU-a oko 64,7 posto ukupnih socijalnih naknada bilo je u novčanom obliku, a 35,3 posto u obliku naknada u naravi.
To nisu podaci samo o osobama s invaliditetom, nego o ukupnom sustavu socijalne zaštite, pa ih ne treba koristiti kao izravnu usporedbu hrvatskog inkluzivnog dodatka s pojedinom državom.
Ali pokazuju nešto važno:
Europa nema jedan odgovor na pitanje treba li socijalnu pomoć davati kroz novac ili kroz usluge.
Države kombiniraju različite modele.
Što onda znači „učinkovit“ inkluzivni dodatak?
Ako želimo ozbiljno odgovoriti na to pitanje, trebalo bi prije svega definirati što je cilj.
Ako je cilj bio povećati broj ljudi koji dobivaju potporu, onda je povećanje broja korisnika pozitivan rezultat.
Ako je cilj bio povećati materijalnu sigurnost osoba s invaliditetom, trebalo bi mjeriti promjene u njihovim prihodima i riziku od siromaštva.
> Životne okolnosti kao prepreka za ostvarivanje inkluzivnog dodatka
Ako je cilj bio omogućiti samostalniji život, trebalo bi mjeriti koliko korisnika može živjeti samostalno i koliko se smanjila potreba za institucionalnim smještajem.
Ako je cilj bio rasteretiti obitelji, trebalo bi mjeriti koliko članova obitelji zbog sustava može ostati zaposleno.
Ako je cilj bio financirati potrebnu podršku, trebalo bi provjeriti mogu li korisnici za dobiveni novac stvarno kupiti potrebne usluge.
Tek tada možemo govoriti o učinkovitosti.
Bez tih pokazatelja možemo govoriti o potrošnji, ali ne i pouzdano o učinku.
Što bi država trebala redovito objavljivati?
Ako se želi ozbiljno ocjenjivati sustav, država bi trebala javno i redovito objavljivati barem:
- broj korisnika po svakoj razini inkluzivnog dodatka,
- broj novih korisnika,
- broj odbijenih zahtjeva,
- prosječno vrijeme rješavanja,
- broj predmeta koji čekaju,
- broj žalbi,
- broj izmijenjenih ili poništenih rješenja,
- ukupne administrativne troškove sustava,
- trošak vještačenja i drugih postupaka,
- podatke o korištenju drugih usluga uz inkluzivni dodatak,
- te pokazatelje materijalnog položaja i kvalitete života korisnika.
Bez toga će se javna rasprava i dalje svoditi na dvije suprotne tvrdnje.
Jedni će govoriti da država daje premalo.
Drugi da sustav košta previše.
A ni jedni ni drugi neće moći do kraja dokazati svoju tvrdnju.
Novac je samo jedan dio inkluzije
Europska usporedba pokazuje da je upravo to ključno.
Puno važnije pitanje glasi:
Kako od gotovo milijardu eura napraviti sustav koji će ljudima omogućiti ono zbog čega je i uveden – veću sigurnost, samostalnost i uključivanje u društvo?
Jer za osobu koja može samostalno organizirati život novac može biti upravo ono što joj treba.
Ali za osobu koja ne može sama ustati iz kreveta, obaviti osobnu higijenu, pripremiti hranu ili komunicirati bez pomoći, novac sam po sebi nije usluga.
Potrebna je osoba.
Potrebna je pomoć.
Potrebna je dostupnost.
I zato je možda pravo pitanje za sljedeću fazu hrvatske politike prema osobama s invaliditetom puno jednostavnije od svih dosadašnjih rasprava:
Ne koliko smo potrošili, nego što je osoba za taj novac stvarno dobila.
Jer trošak se može izračunati.
Broj korisnika može se prebrojiti.
Iznos naknade može se usporediti.
Ali učinkovitost se mora dokazati.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Autor: Ivana Josipović
Izvor: frendica.online
