O raštimanom klaviru i guranju kamena
Sjedim ja na koncertu gdje je glavni junak bio obnovljeni klavir. Majstor koji ga je popravio i osposobio govori kako je to napravio što je meni osvijestilo metaforu o našim životima i o Bogu. Naime, na prvi pogled ti se čini da je dobro stvar ne upotrebljavati, pustiti je na miru jer se onda ne rauba, ne troši. Međutim, sve propada ako se ne koristi.
Kao student bila sam podstanar u luksuzno opremljenom stanu u kojem nitko godinama nije živio. Kad sam ušla, nisam mogla vjerovati svojim očima jer je taj stan bio doslovno na samrti: rolete su ispadale, vrata se nisu mogla otvoriti, ladice se nisu mogle izvući, voda nije tekla iz pipe! Oživio je samo u onim prostorijama koje sam koristila.
Kad žice otvrdnu
S klavirom je još gore nego sa stanom jer žice daju zvuk vibracijom pod opterećenjem. I to velikim, mjeri se u tonama! Ako žice ne vibriraju one otvrdnu. To više što postoji i neki kut pod kojim su postavljene, dakle nisu samo ravne, pa se to sve skupa tako ukoči da se više ne može koristiti. Ako nema vibriranja, dakle zvuka i svirke, ne stradaju samo žice, nego se i okvir (odnosno kutija klaviru koja drži sve zajedno) rastoči.
Daske se razdvoje. Zato se za klavir kaže: raštiman što znači i izrauban, i raskliman, i izobličen… Naime, svako opterećenje uporno vuče i ako mu se ne odupireš ili te odvuče ili se ukočiš od otpora. Klavir bude prvo malo raštiman, izlizan i raskliman, ali se nakon nekog vremena na njemu više uopće ne može svirati…
Zato je potrebna ozbiljna reparatura. Mora doći znalac koji poznaje dušu klavira i uredi ga. Ali priča ide i dalje. Nije ga dovoljno osposobiti nego da bi klavir ostao u dobrom stanju, mora svirati.
Rad je u zatvoru nagrada!
Tako je i s nama: i doslovno i preneseno. Postoji jedna čudna želja u svima nama “da ništa ne radimo”. Često se kaže: “uči da ne moraš raditi”, “eh kad bi dobio na lotu ne bi ništa radio”, “kad ću u penziju da ništa ne radim”… itd…
Onaj tko to izgovori nije svjestan da je u našem društvu kazna zatvor u kojem se zapravo ništa ne radi a zadovoljene su sve osnovne potrebe (zrak, hrana, krevet i krov nad glavom).
U zatvoru ti daju raditi neki posao samo ako si dobrog vladanja! Rad je u zatvoru nagrada! Zašto? Zato jer je nerad/nedjelovanje, nešto najgore što možemo napraviti. Zato jer je to direktan put u smrt, doslovnu i prenesenu. I to na svim razinama: i fizički, i psihički, i duhovno.
Fizički, psihički i duhovno
Fizički: ako čovjek ništa ne radi i ne kreće se, mišići atrofiraju – prvo bole križa pa noge pa se više ne može ni hodati… Mora doći ozbiljan stručnjak da čovjeka podigne, fizioterapeut.
Psihički: ako ništa ne radi čovjek izgubi smisao života pa padne u depresiju. Ide se psihijatrima. A duhovno, ako čovjek ništa ne radi izgubi onaj transcedentni razlog života, izgubi svoju vezu s Bogom. Stisne mu se duša. Pa se ide svećenicima. Dakle ako čovjek ništa ne radi nakon nekog vremena postane jedan raštimani klavir koji je neprocjenjiva vrijednost ali ne može svirati pa se onda njegova vrijednost prvo zagubi, a onda i ozbiljno izgubi.
Tako da je očito s koje strane dolaze te ideje da “ne treba ništa raditi”, naši porivi da ležimo na kauču i buljimo u nešto (TV, mobitel), onaj glas koji govori “što ćeš se moliti kad nisi koncentrirana”, “ma što ćeš to raditi kad to nema smisla”, “što ćeš sad gurati tu ideju kad ionako to… “.
O guranju kamena
Kad smo kod guranja postoji jedna svima poznata priča iz grčke mitologije o Sizifu, okrutnom čovjeku koji je varao i ubijao. Bogovi su ga osudili na kaznu vječnog uzaludnog posla: da svaki dan gura kamen na vrh brda. No vrh je malen i kamen bi se otkoturao u dolinu a Sizif nastavio ujutro.
Postoji i izreka “Sizifov posao” što znači uzaludan posao. Filozof Camus (inače ateistički egzistencijalist, to napominjem jer postoje i egzistencijalisti kršćanskog svjetonazora) rekao je da se bogove može pobijediti samo ako Sizif ne misli na vječnost nego na taj dan i navečer je zadovoljan što je taj kamen dogurao.
To je ateistički pogled u kojem je važno pobijediti odnosno poništiti bogove, no ima i kršćanski pogled na tu priču o onome koji gura kamen. Ona ide ovako: čovjeku pao kamen u dvorište i on upita Boga što da radi. Čuo je da Bog želi da svako jutro gura taj kamen. On ga je svaki dan uporno ujutro neko vrijeme gurao, danima, mjesecima. No, kamen nije pomaknuo.
Očajan zavapi Bogu
Nakon nekog vremena očajan zavapi Bogu: “Vidiš da guram svaki dan kako si rekao ali kamen nikamo ne ide. Ne mogu ga ni pomaknuti. Što ti zapravo hoćeš od mene.” Odgovor je bio: “Nisam ti ga dao da ga pomakneš, to ću ja. Dao sam ti ga da ga guraš. Prije kamena bio si slab i bezvoljan, ništa nisi mogao napraviti. Zbog tog guranja ojačali su ti mišići, sad si jak i snažan. To je bio tvoj cilj. Vidiš koliko si puno kasnije u danu napravio samo zato jer si ojačao.”
Dakle, svaki dan gurati kamen, svaki dan svirati na klaviru, svaki dan učiti, svaki dan hodati… Ako u nekom trenutku odustanemo od naših talenata, od našeg rada, od kretanja, od radosti i života važno je otići na reparaturu one razine na kojoj smo se zapustili. Što prije!
Zato jer, kako kažu poruke ovih priča o klaviru i kamenu, najvažnije je ne odustati od života jer je on neprocjenjiv zašto što je jedinstven i neponovljiv Božji poklon!
Izvor: frendica.online
Photo: pixabay
