Gost podcasta “55 minuta kod Željke Markić” bio je salezijanac don Damir Stojić. Prije dva tjedna stupio je u novu službu – počeo je raditi kao vojni kapelan na Hrvatskom vojnom učilištu. Ovaj Hrvat rođen u Kanadi, u Hrvatsku je došao 1993. U Zagrebu je služio kao Studentski kapelan 13 godina, a potom je 3 godine bio župnik. Don Damir je u razgovoru objasnio proceduri razrješenja i upućivanja svećenika na novu službu. Opisao što ga se najviše dojmilo u župničkoj službi. Sa Željkom je podijelio o „ekskluzivu“ – kako ga je javna kritika jedne studentice potaknula na proučavanje Teologije tijela Ivana Pavla II. Don Damir se osvrnuo i na uništavanje plakata novoizdane knjige „Što je žena?“ Matta Walsha koju je izdala izdavačka kuća Salezijana te je govorio o sve većoj cenzuri govora i u Hrvatskoj i u njegovoj rodnoj Kanadi.
Cijeli intervju možete pogledati ovdje:
Don Stojić o imenovanju za vojnog kapelana
Mediji na Katoličku Crkvu često preslikavaju sliku političke stranke ili odnosa u Vladi. Često ne znaju kako stvari stvarno funkcioniraju unutar Crkve. Na primjer kod mog imenovanja na službu novog kapelana uključene su dvije pravne osobe. Prva je Zagrebačka nadbiskupija, a druga Hrvatska salezijanska provincija. Dakle, zagrebački nadbiskup dao je svoj prijedlog – rekao je gdje bih njemu mogao biti najkorisniji u njegovoj nadbiskupiji. Onda je o tome obavijestio mog provincijala, dakle vodeću osobu naše, salezijanske zajednice. Onda je otac provincijal, moj subrat, sa mnom razgovarao, pitao me što o tome mislim i ja sam se složio. Mi, naravno, imamo zavjet poslušnosti, tako da moj provincijal ima vlast odrediti mi da odem na službu na koju ja ne bih želio ići. Ali, to se gotovo nikad tako ne rješava, jer je cilj postići što veće dobro. A dobro postižu motivirane i radosne osobe. Dakle, mi imamo zavjet poslušnosti, ali mi smo subraća, mi razgovaramo.
Kad sam bio razriješen sa dužnosti studentskog kapelana, u istom paragrafu je pisalo da sam imenovan župnikom. A mediji su tada objavljivali da me nadbiskup Bozanić smijenio a u stvari me imenovao, ako pogledamo hijerarhijski, u višu službu. Mediji su pisali samo o razrješenju. Naravno da me prvo moraju razriješiti iz stare službe kako bi mogao biti imenovan u novu.
Župnička služba
Župnici rade od jutra do sutra. Uvijek su župljanima na raspolaganju. Župnici su da parafraziram svećenici opće prakse. Imamo i “specijaliste”: studentske kapelane, bolničke kapelane, vojne kapelane… to je usko područje kojim se netko bavi. Ali mogu to tako reći, Crkvu „nose“ župnici. Krštenja, pogrebi, posjeti bolesnicima, vjenčanja, poduke vjere, organiziranja svetih misa, pomoć potrebitima… Nema kraja… U Zagrebu je 150 župnika i samo dva studentska kapelana, pa u medijima uvijek ima više o studentskim kapelanima.
Bio sam župnik 3 godine i jako mi je drago što sam imao to iskustvo. Kao studentski kapelan imao sam sliku Crkve koju čine samo mladi. Kao župnik obilazio sam nepokretne starce, umiruće, mlade koji se pripremaju za brak, mlade obitelji, ljude koji ne mogu imati djece, ljude u potrebi, siromašne, gladne. Stvarno sam sretan što sam to mogao susresti sve te ljude i služiti im.
Vojni kapelan
Služba vojnog kapelana je vrlo slična službi studentskog kapelana. Ja sam vojni kapelan za Hrvatsko vojno učilište dr. Franjo Tuđman na Črnomercu. Tamo je nekoliko institucija: kadeti to je oko 300 djevojaka i mladića, časničke škole, druge službe. U svakom trenutku tamo živi između 500 i 600 ljudi te još toliko djelatnika, znači oko 1200 ljudi.
Kadeti žive u studentskom domu i slobodni su iza 17 sati. U večernjim satima ja ponudim vjeronauk za one koji žele i mogu. Nema naredbe, nema prisile. Isto tako i za djelatnike poslije radnog vremena.
Don Stojić o važnosti vojnog kapelana
Kompleks Vojnog učilišta je koncipiran kao manje mjesto. Tamo ljudi žive, rade, ima crkva, kafić, dućan, frizer. Čovjek ima potrebu ispuniti sve svoje potrebe i fizičke i duhovne. Vojska vidi da postoji duhovna komponenta u svakom čovjeku i njima je u interesu da vjernici zadovolje i tu potrebu.
Ja sam na raspolaganju svima i za individualne razgovore, ispovijed i za grupni rad. Vojni kapelani su slučaju rata – i duhovna i moralna podrška na ratištima.
Zajednički život parova prije braka
Kao mladi svećenik nisam baš ulazio u tu temu „života zajedno“, kad na primjer, dvoje mladih, koji se žene za par mjeseci, do tada žive zajedno „kako bi se bolje upoznali“. S vremenom sam primijetio da upravo ti parovi imaju probleme u braku koji vode do razvoda. To mi je bio “poziv na buđenje”. Naravno, te ne znači da se svi koji „žive zajedno“ rastave. Ali, moje je iskustvo da često ispada da se upravo ti parovi, koji su „živjeli zajedno – kako bi se bolje upoznali“ – nisu dobro upoznali.
Pater Luka Rađa koji je radio sa mladima mi je bio uzor. On je Isusovac, doživio je kasnije tešku prometnu nesreću. Kad sam ja bio mladi svećenik i sam sam odlazio na njegove vjeronauke u Palmotićevu, oduševljavao je sve oko sebe za Krista. Godine 2003. pozvali su me da zamijenim Luku i održim zbog njegovog izbivanja jedan vjeronauk u Palmi. Jedna djevojka postavila je pitanje o predbračnoj čistoći odnosno zajedničkom životu prije braka. Ja sam dao nejasan odgovor. Nisam govorio protiv Nauka crkve, da je zajednički život bez vjenčanja život u grijehu, ali sam ga na neki način prešutio. A onda je ustala jedna djevojka i pred svima mi rekla: “Sram Vas bilo! Pa kako Vi, kao katolički svećenik, možete prešutjeti Nauk Crkve?”
> Don Stojić za Narod.hr o oskvrnuću crkve: Nadam se da je riječ o mladima koji ne znaju što rade
Zahvalan sam joj jer me prozvala. Potaknula me na dublje promišljanje o toj temi. Ne znam joj ime, ali bih joj rado danas zahvalio na tome.
Ne kažem da će se svi koji su prije braka „živjeli zajedno“ i razvesti. Niti da će svi koji su živjeli u čistoći imati odličan brak. Ali, moje je iskustvo ovo o kojem govorim.
Nakon puno razmišljanja i pastoralnog rada, moja pojednostavljena teorija je: obično je namjera mladog para dobra, žele se bolje upoznati. Mislim da je problem što djevojke ne razumiju kako muški mozak funkcionira. Tipičan muškarac je lovac. U zajedničkom životu, „probnom braku“ on se predstavlja u najboljem svjetlu. Djevojka si stvara idealiziranu predsliku, o onda dolazi stvarnost. Kad proba prestane, a pravi, stvarni brak započne.
Spolnost je važna
Kad je nešto vrijedno to želimo čuvati. Crkva smatra da je spolnost toliko sveta da treba biti samo između muža i žene. I uvijek u službi ljubavi i otvorenosti prema životu. Kad se potpuno predajemo kao osobe, kao duše, darujemo se jedno drugom i tjelesno. I to darivanje mora biti slika našeg duhovnog i duševnog darivanja. Otvorenost prema životu ne znači da svaki spolni čin treba dovesti do začeća djeteta, već da muž i žena trebaju biti spremni imati djecu, biti otvoreni Božjem stvaranju novog čovjeka. A oni sami, u ljubavi i odgovornosti odlučuju o broju svoje djece. Tako su, na primjer, parovi koji žele djecu, ali ih ne mogu imati – itekako otvoreni prema životu.
To predanje, tijela, taj spolni čin, događa se kad mladić i djevojka mogu jedno drugom reći i reći svojoj zajednici: “Volim te potpuno i trajno”. U crkvi kad se pred oltarom jedno drugom predaju, postaju muž i žena. Daju pečat duhovnom dokumentu koji su sastavili pred Bogom. Konzumacijom braka daju tjelesni pečat.
Pornografija
Za razliku od nauka Crkve, pornografska kultura poručuje: “Radite što hoćete”. Hugh Hefner, osnivač pornografske industrije, sin pastora, pobjegao je od kuće i prijavio se u vojsku. Napisao je kako će svijetu dokazati da su spolnost i tijelo „dobri“. Greška je u tome što je izostavio i sveto. Na drugom kontinentu u isto vrijeme mladić Karol Wojtila doživljavao je sve životne tragedije. Vidio je smrt svoje mame, tate, brata, profesora i kolega, strahote nacizma i komunizma. On je napisao kako će svijetu dokazati da je ljudski život svet. Oni su bili suvremenici. Govorili su suprotne stvari. A njihove plodove vidimo.
Od svih tema o kojima sam govorio na studentskim vjeronaucima, najviše reakcija u medijima izazvala je upravo pornografija. Nikad nisam primi toliko prijetećih poruka.
Što je žena?
Salesiana, naša izdavačka kuća, objavila je knjigu Mata Walsha “Što je žena?”. On je snimio istoimeni film. Reklamni plakati u Zagrebu su prešarani, a stranica Salesiane napadnuta.
Još 2011. držao sam predavanja o rodnoj ideologiji. I što ona donosi. Znao sam što dolazi na iskustvu moje Kanade. Koju više ne prepoznajem. Moji školski kolege, kad se nađemo na godišnjicama mature mi pričaju na što su sve prisiljeni u velikim kompanijama u kojima rade. Svi moraju koristiti rodne izraze, zamjenice po izboru, moraju ići na edukacije o senzibilizaciji. To je zaista totalitarizam. Oni ne samo da ti naređuju što ne smiješ govoriti. Oni ti naređuju što moraš govoriti.
Za 300 godina, kad će analizirati kosti neke osobe, DNA analiza će reći izvan svake sumnje kojeg je spola bila osoba, a ne kojem su spolu osjećali da pripadaju.
Ponižavanje ženstvenosti
Apsurd je da biološki muškarac stavi suknju i puno šminke te koristeći sve stereotipe tvrdi da je žena. Feministički pokret se ne snalazi. Do sada su borili protiv prikazivanja žene kroz te stereotipe. Zar je žena suknja i šminka? To je ponižavanje ženstvenosti. To je iskrivljavanje onoga što žena jest.
U Kanadi su roditelj, mahom muslimani, protestirali i tražili da se okane indoktrinacije njihove djece u školi. Protestirali su i protiv činjenice da učitelji ne moraju obavijestiti roditelje ukoliko djeca od 10, 12 godina u školi kažu da se osjećaju kao drugi spol.
Sve više roditelja se odlučuje za “homeschooling” kako bi zaštitili svoju djecu.
Don Stojić o cenzuri i medijima
Nema više medija koji su svjetonazorski slobodni. Najopasnije je kad su mediji u sprezi sa vlašću. U mainstream medijima nema neovisnih. Društvene mreže i manji neovisni mediji stalno se nastoje cenzurirati.
Cijeli intervju sa don Damirom Stojićem možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=qIlUUTyST9o&ab_channel=55minutakod%C5%BDeljkeMarki%C4%87
Izvor: frendica.online
Photo: narod.hr
