Sveta Rebecca, slijepa je redovnica i mističarka iz Libanona na čijem se grobu događaju čudesna ozdravljenja. Brojni arapski kršćani Libanona, Sirije i Palestine dolaze na njezin grob moliti za zagovor i pomoć kod Boga.
Valja napomenuti još i to da joj je Bog uslišao molitvu, te joj, prema želji, potkraj života vratio vid samo na trenutak, da bi mogla ugledati lice majke Ursule, svoje poglavarice, prijateljice i pouzdanice, koja je također i autorica njezina životopisa.
Rođena je 1832. godine na sam blagdan sv. Petra i dobila krsno ime Petrunila.
U dvadesetprvoj se godini zaredila u Kongregaciji Marije od Bezgrešnog Začeća, te je ime promijenila u Anissa (Janja), piše laudato.hr
God. 1856., položivši redovničke zavjete, svoj je život u potpunosti predala Bogu. Kada su se 1871. promijenile prilike u njezinoj Kongregaciji, sestre su imale priliku odlučiti hoće li ostati u redu ili neće. U pomoć svetoj Rebecci pristigao je sv. Antun Opat, koji joj je u više navrata ukazao na to da je njezino mjesto u libanonskome redu svetoga Antuna maronita, redu Baladiya (maroniti su katolici istočnoga obreda u Libanonu).
Krenula putem svetosti, stopama Kristovim
Dana 12. srpnja 1871. Anissa je pristupila tome redu pod imenom Rafqa (Rebecca).
Visoko motivirana kao redovnica, te snažne duhovnosti, sestra Rebecca je odmah krenula putem svetosti, stopama Kristovim kako bi ga mogla nasljedovati do kraja. Na blagdan Gospe od Krunice 1885. zamolila je Boga za milost dioništva u Kristovim patnjama. Kao odgovor na njezinu molitvu, zdravlje joj se smjesta stalo pogoršavati, te je polako osljepljivala i na kraju bila osuđena na invalidska kolica. Ostatak je života provela u molitvi, ali je i dalje pridonosila obavljanju samostanskih poslova, koliko su joj to mogućnosti dopuštale.
Posljednjih je 18 godina, sada već potpuno slijepa, sestra Rebecca provela u novome samostanu sv. Josipa u Ad-Daheru. Bilo je to mjesto njezinih najvećih trpljenja, ali i najvećih radosti. Osobito su novakinje bile pod dojmom njezine snažne duhovnosti, obilježene molitvom, poniznošću i ljubavlju. Iako je 18 godina trajno, i danju i noću, trpjela teške boli, susestre je nikada nisu čule da se žalila. Naprotiv, često bi ona njih umirivala riječima kako zahvaljuje Bogu na svojim trpljenjima “jer znam kako je bolest na dobrobit moje duše i na Njegovu slavu”, te kako “bolest prihvaćena strpljivo i zahvalno pročišćuje dušu kao što oganj pročišćuje zlato”.
Bila je uvijek spokojna i nasmijana. Zahvaljujući njezinoj velikoj strpljivosti, zaslužuje biti uspoređena s velikim svecima.
Valja napomenuti još i to da joj je Bog uslišao molitvu, te joj, prema želji, potkraj života vratio vid samo na trenutak, da bi mogla ugledati lice majke Ursule, svoje poglavarice, prijateljice i pouzdanice, koja je također i autorica njezina životopisa.
Rebecca je preminula 23. ožujka 1914. Četiri dana nakon smrti, na njezinu su se grobu počela događati čudesna ozdravljenja. Među ozdravljenjima bila je i sama majka Ursula, koja je bila pogođena teškim oboljenjem dišnih putova, zgog kojega se zamalo ugušila.
Ozdravljenje jedne Libanonke od raka maternice 1938., pribavilo joj je naslov blaženice, pa ju je blaženom proglasio papa Ivan Pavao II., 17. studenoga 1985.
Isti ju je papa u jubilejskoj godini 2000., proglasio i svetom.
Izvor: frendica.hr
