Iako su mediji poput MTV-a, kao što možete vidjeti na videu ispod teksta, oduševljeni “napretkom” ženskog sporta među kojima je i gimnastika koja se smatra “najženstvenijom” od svih ženskih sportova, brojne teške ozljede, tužbe za zlostavljanja i tužna osobna svjedočanstva govore nam da se u ženskom sportu nešto događa.
Ako promotrimo usporedbu zahtjevnosti izvedbi 1950. i 2016. godine vidimo drastični porast eksplozivnosti, brzine i raspona pokreta. Osim toga kostimi u kojima djevojke i žene nastupaju sve su pripijeniji i jače izrezani, a agresivna šminka i standardi izgleda počinju biti toliko u centru pažnje da se naglasak često premješta sa sportskih kriterija na ocijenjivanje izgleda, privlačnosti i senzualnosti natjecateljica. Internet je preplavljen neprimjerenim izjavama sportskih komentatora i kadrova međunožja i ostalih intimnih djelova tijela koji često zapanjuju svojom gledanošću u stotinama tisuća.
Maskulinizacija ženskog sporta događa sa i na još jedan suptilan način osim na onaj kada se “transeksualni” muškarci natječu kao žene. Upotreba hormona u svrhu odgađanja spolne zrelosti ili izbjegavanja određenih djelova ciklusa zbog natjecanja, izgladnjivanje ili na mnoge druge nezdrave načine preoblikovanje tijela i izgleda djevojaka tamna su strana bavljenja vrhunskim profesionalnim sportom o kojem žene rijetko govore. Postavljanje letvice na mušku razinu po pitanju snage i brzine, a zahtjevajući istovremeno maksimalnu ženstvenost i atraktivnost izvedbe i izgleda dovodi do brojnih ozbiljnih trauma i ozljeda.
Kao gledatelji možemo odlučiti ne gledati i ne podržavati sport koji vrijeđa pristojnost i odgojne vrijednosti mladih natjecatelja i to jest ozbiljna tema kojom se bave brojni mediji.
Članak “Je li gledati gimnastiku gore nego biti obožavatelj NFL-a” u magazinu The Cut, iako se ne slažemo sa svim stavovima izrečenima u njemu, ipak detaljno prikazuje utjecaj feminizma na sport i etičke dileme koje to pored nas stavlja.
Kao roditelji pak ne možemo ne biti zabrinuti zbog izrazite seksualizacije kostima i glazbe koja ne prestaje napredovati i koja sve više dovodi u pitanje i okruženje u kojem djeca i mladi borave, treniraju i natječu se.
Ne možemo se ne zapitati zašto muškarci mogu nastupati u mnogo udobnijoj i površinom većoj odjeći u istom sportu, dok se ženama gotovo svaki milimetar tijela stavlja pod povećala i što mi kao roditelji možemo učiniti kad se pred nas postavlja zahtjev da kupimo neprimjeren kostim za dijete koje trenira gimnastiku, plivanje, odbojku ili umjetničko klizanje? Što da radimo ako se od nas zahtijeva da dijete nastupa na seksualno izazovnu glazbu i kako se odnositi prema trenerima koji zahtijevaju veliku poslušnost, ali ne pružaju garancije da će dijete biti sigurno od zlostavljanja?
Svakako možemo od najranije dobi biti prisutni na treninzima i natjecanjima djeteta, ali i biti što aktivniji članovi kluba pokušavajući utjecati na važne odluke koje se tiču dobrobiti djece. Osim toga odnos povjerenja s djetetom moramo nadograditi i pravilima koja će ga štititi u samostalnom kretanju kroz život.
Dok je dijete malo uvijek je u slučaju razgovora jedan na jedan, pregleda ili sličnih situacija prisutan roditelj, kako dijete raste roditelj će biti ispred svlačionice ili ureda, ali uz otškrinuta vrata. Dijete mora znati da svaki pokušaj da profesor, trener ili bilo tko s pozicije autoriteta inzistira na vremenu s djetetom na samo, uz zatvorena vrata ili na osamljenom mjestu, bez svjedoka u koje dijete ima povjerenja, apsolutno mora odbiti i odmah reći roditeljima za to.
Zdrav osjećaj stida ne smije se narušavati kod djeteta koje već od 3 ili 4 godine jasno razumije da ljudi pokrivaju intimne djelove tijela, ne dotiču ih pred drugima i da nije pristojno razgovarati o njima. To je ona svima dobro poznata faza kad se djeca smiju na riječ “guza” ili ” kakica” i kad djeca uče granice pristojnosti. Tada ih treba blago podržati i usmjeriti da nauče svoje osobne granice i da ih nitko ne smije poticati na izlaganje svoje intime ili, ne daj Bože, dodirivati.
U tome naravno moramo biti dosljedni, budemo li gledali sport ili kakve druge sadržaje u kojem nema stida niti granica ili objavljivali svoje polugole fotke na društvenim mrežama poslat ćemo djetetu zbunjujuću poruku zbog koje ono samo neće znati postaviti granice dozvoljenog ponašanja sebi, ali niti drugima prema njemu. Svojim primjerom, kućnim odgojem i aktivnim zalaganjem možemo se kao tiha većina oduprijeti negativnim procesima kojima svjedočimo u sportu, kulturi i društvu općenito, ali i zaštititi svoju djecu od traumatičnih iskustava.
Izvor: frendica.hr
