Ljiljana Raguž, majka dviju kćeri i medicinska sestra koja je više od 20 godina radila u palijativi i koje se odjednom i sama našla u ulozi pacijenta hrabro progovora o svojoj borbi s rakom gušterače i zdravstvenim sustavom za živim.hr, a mi prenosimo dio članka:
“Svi mi ponekad pričamo ili pišemo o ružnim stvarima koje se događaju nekim ljudima. Nekim drugim ljudima. Dok god smo zdravi mislimo da smo na neki način nedodirljivi. Grozne stvari uvijek se događaju drugima. A onda odjednom taj drugi postanemo mi sami. Ili, kao što to kaže Ljiljana Raguž, medicinska sestra koja više od 20 godina radi u palijativi i pomaže smrtno bolesnima, odjednom se sam nađeš s druge strane ograde. Ona čiji je poziv bio da pruža ruku onima koji su suočeni s najtežim dijagnozama i bolovima, da bude uz njih i onda kad ih zaborave i sustav i prijatelji, ona koja se uvijek osjećala tako snažna i puna života, doslovno se preko noći našla s druge strane – i postala jedna od njih. Krhka, slaba, nezaštićena i teško, teško bolesna osoba koja se našla na korak do smrti i kojoj toliko trebaju pomoć, savjet, pažnja, razumijevanje i sve ono što je do jučer nesebično dijelila drugima. Njena je dijagnoza rak gušterače.(…)”
“Ono što me još ljuti je kad kažu da se neke stvari ne mogu učiniti u kući. Puno toga se za ovakve bolesnike kao što sam ja može učiniti u kući i nitko me sada više ne može uvjeriti u suprotno, jer to sam iskusila iz prve ruke. Ako je meni moja 18-godišnja kći mogla održavati kateter u vratnoj veni radi parenteralne prehrane, onda to valjda može i iskusna medicinska sestra ili njegovateljica – zaključuje Ljiljana koja je, nakon što joj je izvađena gušterača, postala dijabetičar. I u toj, još jednoj novoj bolesti bila je prepuštena sama sebi. U početku se po 15 puta dnevno pikala da provjeri šećer, a onda je dobila uređaj Libre za mjerenje šećera, no i na tome je morala raditi, jer, kako kaže, nitko ti ne govori koja je granica za šećer kad nemaš gušteraču. Vrijeme prolazi i shvatite da morate slušati sebe i svoje tijelo, jer vam nitko neće reći osnovne stvari. Danas postoje i pumpe koje se mogu dobiti preko HZZO-a, ali sve morate sami tražiti i istraživati na što imate pravo. Meni su prvo rekli da nisam slučaj ni dijabetesa tipa 1 ni tipa 2 pa mi ne mogu odobriti mjerač Libre ni po kojoj osnovi, tako da sam se i za to morala izboriti. (…) Sada sam ja došla s druge strane ograde, tamo gdje su bili oni kojima sam cijeli život pomagala. I mislim da im još uvijek mogu jako puno pomoći. Htjela bih da ljudi iz sustava shvate kako se za onkološke bolesnike ipak puno toga može učiniti, kao što su to za mene učinili moj mobilni tim iz DZ Centar, dr. Bišof s Rebra i dr. Kostopeč iz Merkura. Da nije bilo njih, ne bi više bilo ni mene, pa ni ove priče.”
Cijeli članak pročitajte na živim.hr
Izvor: frendica.hr
