Inkluzivni dodatak uveden je početkom 2024. godine s ciljem objedinjavanja više prava osoba s invaliditetom i jednostavnijeg ostvarivanja novčane potpore. No, više od dvije godine nakon njegova uvođenja, tisuće građana i dalje čekaju na rješenja, vještačenja ili isplatu.
Na probleme sustava Frendica je već upozoravala kroz priče o velikom broju neriješenih predmeta, iskustvima obitelji koje su mjesecima čekale rješenje te životnim okolnostima koje mogu utjecati na ostvarivanje prava.
Koliko je problem ozbiljan pokazuju i podaci koje nam je iznio Darijo Jurišić, pravobranitelj za osobe s invaliditetom. Prema njegovim riječima, pritužbe na sustav postoje od samog početka primjene Zakona o inkluzivnom dodatku.
Od početka provedbe stižu pritužbe građana
Na pitanje kako ocjenjuje trenutačno stanje s provedbom inkluzivnog dodatka, gotovo tri godine nakon njegova uvođenja, pravobranitelj Darijo Jurišić odgovara:
„Pravobranitelj za osobe s invaliditetom je od samog početka primjene Zakona o inkluzivnom dodatku 2024. godine zaprimao zamjetan broj pritužbi zbog trajanja postupaka donošenja rješenja, trajanja postupaka vještačenja u prvom i drugom stupnju, čekanja na isplatu, nedobivanja informacija od nadležnih službi o tijeku postupka, visine ostvarenog prava, trajanja žalbenih postupaka i dr.“
No, problem nije samo u građanima koji već ostvaruju prava.
Jurišić upozorava i na sve veći broj ljudi koji se prvi put susreću sa sustavom socijalne skrbi zbog invaliditeta.
„Uočavamo da ono što je započelo još u 2024., a tijekom 2025. i 2026. godine postalo alarmantno, jest daljnje pristizanje zahtjeva građana koji do sada nikada nisu bili korisnici prava na temelju invaliditeta u sustavu socijalne skrbi niti su imali utvrđen status osobe s invaliditetom.“
Pravobranitelj pritom upozorava i na širi problem načina na koji se u javnosti govori o invaliditetu.
„Također uočavamo negativnu pojavu da se u javnom diskursu pojam invaliditeta sve češće poistovjećuje s bolešću, dijagnozom ili nekim medicinskim stanjem.“
> Životne okolnosti kao prepreka za ostvarivanje inkluzivnog dodatka
To, objašnjava, proizlazi iz tzv. medicinskog modela invaliditeta.
„Takav pristup proizlazi iz tzv. medicinskog modela invaliditeta, iz čega proizlazi i percepcija da novčane naknade predstavljaju kompenzaciju za bolest ili deficit.“
Umjesto toga, suvremeni pristup invaliditetu polazi od odnosa između zdravstvenog stanja osobe i prepreka s kojima se susreće u svakodnevnom životu.
„Suvremena praksa i teorija koriste društveni model invaliditeta koji se i u Hrvatskoj može jasno povezati s prihvaćanjem i ratifikacijom Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, a koja u članku 1. definira osobe s invaliditetom kao one koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja, u interakciji s različitim preprekama, mogu ometati njihovo potpuno i učinkovito sudjelovanje u društvu.“
Kako to izgleda u svakodnevnom životu, pravobranitelj objašnjava vrlo konkretno:
„Drugim riječima, invaliditet pretpostavlja dugotrajnost stanja te interakciju između oštećenja i fizičkih, komunikacijskih, informacijskih ili društvenih barijera koje ograničavaju pojedinca u ostvarivanju njegovih prava i uloga u zajednici. Osoba nije osoba s invaliditetom zato što je bolesna, već zato što zbog funkcionalnih teškoća ne može pristupiti društvenim resursima kao što su, na primjer, škola, posao ili javni prijevoz.“
Rokovi postoje, ali ih sustav teško može ispoštovati
Jedno od pitanja koje se nameće nakon brojnih iskustava građana jest jesu li sadašnji rokovi za ostvarivanje prava uopće prihvatljivi.
Jurišićev odgovor je kratak, ali upozorava na ključni problem provedbe:
„Rokovi su prihvatljivi, međutim u praksi teško provedivi s obzirom na izuzetno veliki broj zahtjeva za ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak.“
Upravo je pitanje kapaciteta sustava jedno od ključnih pitanja cijele priče.
Na pitanje je li država prije uvođenja inkluzivnog dodatka dovoljno dobro procijenila potrebne kadrovske i administrativne kapacitete, pravobranitelj odgovara:
„Ne u potpunosti.“
Potom detaljnije objašnjava gdje vidi problem:
„Iako su prije uvođenja inkluzivnog dodatka poduzete određene pripremne aktivnosti, praksa je pokazala da potrebni kadrovski i administrativni kapaciteti nisu bili dovoljno realno procijenjeni, osobito u odnosu na opseg posla i očekivani broj korisnika.“
Prema njegovim riječima, problem se odnosi na više dijelova sustava:
„Posebno se to odnosi na potreban broj i opterećenost zaposlenika uključenih u procjenu prava, administrativnu obradu zahtjeva i donošenje rješenja, kao i na potrebu za jasnom koordinacijom između nadležnih institucija.“
Uvođenje novog prava, smatra, zahtijevalo je realniju procjenu opterećenja:
„Uvođenje inkluzivnog dodatka predstavljalo je značajnu promjenu u opsegu i složenosti poslova, zbog čega je procjena kapaciteta trebala uključivati znatno realnije projekcije broja korisnika, opterećenja po zaposleniku, vremena potrebnog za obradu predmeta te mogućih zastoja u prijelaznom razdoblju.“
Više od 2.400 pritužbi u tri godine
Brojke koje je Pravobranitelj za osobe s invaliditetom dostavio posebno pokazuju koliko dugo problem traje.
U 2024. godini zaprimljena je 631 pritužba, u 2025. godini 1.087, a u 2026. godini do sada 736 pritužbi povezanih s ostvarivanjem prava na inkluzivni dodatak.
Ukupno je to 2.454 pritužbe u tri navedena razdoblja.
Na pitanje koje su najčešće konkretne pritužbe korisnika, pravobranitelj navodi:
„U 2024. godini zaprimljena je 631 pritužba, u 2025. godini 1.087, a u 2026. godini do sada je zaprimljeno 736 pritužbi vezanih uz ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak. Najčešće su pritužbe vezane uz dugotrajnost postupka vještačenja, odnosno izrade nalaza i mišljenja tijela vještačenja, donošenje prvostupanjskog rješenja i isplate naknade te dugotrajnost žalbenih postupaka.“
Dakle, građani se ne obraćaju samo zbog toga što čekaju konačno rješenje. Problem se pojavljuje na više točaka – od vještačenja, preko donošenja prvostupanjskog rješenja, do isplate i eventualnog žalbenog postupka.
Problem nije samo u čekanju – pitanje je i kako se vještači
Jedan od najvažnijih dijelova razgovora odnosi se na samu metodologiju vještačenja.
Na pitanje omogućuje li sadašnja metodologija doista procjenu funkcionalnih potreba osobe ili je i dalje previše usmjerena na medicinsku dijagnozu, pravobranitelj ukazuje na dugogodišnji problem sustava.
„Na temelju Zakona o jedinstvenom tijelu vještačenja donesena je Uredba o metodologijama vještačenja koja je trebala na jedinstven način definirati kriterije za utvrđivanje vrste i težine invaliditeta i oštećenja funkcionalne i radne sposobnosti. Namjera i ideja o uvođenju jedinstvenog tijela vještačenja trebala je olakšati ostvarivanje prava, smanjiti broj vještačenja te uvesti transparentne kriterije vještačenja.“
> Iskustva oko inkluzivnog dodatka: Kad rješenje stigne prekasno
Međutim, prema njegovoj procjeni, ciljevi nisu u potpunosti ostvareni:
„Kroz godine je bilo vidljivo da tako postavljeni ciljevi nisu u potpunosti postignuti te se nastavlja praksa posebnih postupaka vještačenja ovisno o svrsi vještačenja.“
To, objašnjava, može dovesti i do toga da ista osoba u različitim sustavima dobije različitu procjenu.
„Tako i nadalje osoba koja traži npr. prava iz sustava socijalne skrbi nakon provedenog vještačenja dobiva nalaz i mišljenje o stupnju oštećenja funkcionalnih sposobnosti, ali se radi utvrđivanja postotka oštećenja organizma ili prava na beneficirani radni staž ponovno upućuje u postupak vještačenja.“
Pravobranitelj upozorava da upravo takve razlike dodatno narušavaju povjerenje građana u sustav:
„Neujednačenost kriterija težine ovisno o svrsi vještačenja i dalje potiče građane na obraćanje Pravobranitelju jer smatraju da je ista osoba različito „ocijenjena“ u različitim sustavima.“
„Funkcioniranje se zaključuje iz medicinskog stanja“
Posebno važan dio odgovora odnosi se na pitanje procjenjuje li se stvarni život osobe ili se njezino funkcioniranje i dalje zaključuje prvenstveno iz medicinske dokumentacije.
Pravobranitelj smatra da je upravo tu jedan od ključnih problema:
„Iako se formalno koristi pojam „oštećenje funkcionalnih sposobnosti“, u praksi ne postoji obvezna i standardizirana metodologija procjene stvarnog funkcioniranja osobe, ne provodi se neposredni pregled osobe, ne procjenjuju se stvarne životne okolnosti, ne analiziraju se okolišne barijere i dostupnost podrške niti se procjenjuje razina potrebne podrške u svakodnevnom životu.“
I dodaje:
„Funkcioniranje se zaključuje iz medicinskog stanja, umjesto da se procjenjuje kroz konkretne životne aktivnosti, participaciju i potrebu za podrškom.“
Prema njegovu mišljenju, takav način procjene mijenja samu prirodu onoga što bi trebalo biti u središtu postupka:
„Time se invaliditet više svodi na dijagnozu, a ne na stvarni životni kontekst osobe.“
Pravobranitelj takav pristup smatra problematičnim i u odnosu na međunarodne obveze Hrvatske:
„Takav pristup predstavlja i zadržavanje spomenutog medicinskog modela invaliditeta, koji je konceptualno zastario i suprotan preuzetim međunarodnim obvezama Republike Hrvatske.“
I zaključuje:
„Dodjeljivanje kategorije invaliditeta bez procjene stvarne razine sudjelovanja i potrebe za podrškom ne predstavlja suvremeni funkcionalni pristup.“
Sličan zaključak ima i OECD
Ovaj dio odgovora pravobranitelja dobiva dodatnu težinu nakon što je OECD u svibnju 2026. objavio izvješće „Disability, Work and Inclusion in Croatia“.
OECD u njemu također zaključuje da hrvatski sustav procjene invaliditeta u velikoj mjeri ostaje oslonjen na medicinski model. U izvješću se navodi da se procjena pretežno temelji na medicinskoj dokumentaciji i postotnim tablicama oštećenja, pri čemu se funkcioniranje osobe zaključuje iz zdravstvenog stanja, umjesto da se procjenjuju njezine stvarne sposobnosti, okruženje i potrebe za podrškom.
OECD predlaže modernizaciju sustava i uvođenje funkcionalnog pristupa koji bi bolje obuhvatio stvarno iskustvo osobe s invaliditetom. Kao jednu od mogućnosti navodi korištenje WHODAS-a, međunarodno validiranog instrumenta Svjetske zdravstvene organizacije za procjenu funkcioniranja.
Pravobranitelj u svom odgovoru također se poziva na OECD:
„Prema analizi OECD-a, postojeći sustav ne odražava suvremene standarde zaštite prava osoba s invaliditetom i zahtijeva temeljitu reformu kako bi bio u skladu s međunarodnim obvezama i načelima jednakosti, dostojanstva i individualizirane podrške.“
Što bi država trebala napraviti?
Ako su problemi poznati, pitanje je što konkretno napraviti kako bi se zaostatak smanjio.
Na pitanje koje bi tri konkretne mjere preporučio Vladi za smanjenje zaostatka u idućih 12 mjeseci, Jurišić odgovara:
„Iskustva iz provedbe upućuju na potrebu za dodatnim kadrovskim jačanjem, boljom organizacijom procesa i kontinuiranim praćenjem administrativnog opterećenja kako bi se osiguralo pravodobno i učinkovito ostvarivanje prava korisnika te žurno pristupiti izmjeni i dopuni Zakona o inkluzivnom dodatku.“
Pravobranitelj podsjeća i na ono što je njegova institucija predlagala još 2024. godine:
„U 2024. godini predlagali smo i razmatranje postojećih propisanih rokova koji se u ovakvim okolnostima velikog broja zahtjeva ne mogu ispoštovati.“
Sustav se ne može mjeriti samo brojem riješenih predmeta
Iz svega što je pravobranitelj iznio proizlazi da problem inkluzivnog dodatka nije samo pitanje administrativnog zaostatka.
Broj zahtjeva, trajanje vještačenja i čekanje na rješenje samo su jedan dio priče. Drugi je pitanje kapaciteta institucija, treći način na koji se procjenjuje invaliditet, a četvrti pitanje odgovara li takav sustav stvarnim životnim potrebama ljudi koji traže podršku.
OECD je u svojoj analizi također upozorio da dugotrajno čekanje na procjenu može ugroziti financijsku stabilnost ljudi i otežati pravodobno pružanje podrške.
A upravo je pravodobnost jedna od ključnih stvari kada je riječ o novčanoj naknadi koja bi trebala pomoći osobi da prevlada prepreke u svakodnevnom životu.
> Inkluzivni dodatak: Deseci tisuća ljudi još čekaju
U prethodnim pričama Frendica je zato pokušala pokazati što se događa kada rješenje kasni. Ovaj razgovor pokazuje i drugu stranu problema – što o sustavu koji proizvodi takva čekanja kaže institucija čija je zadaća štititi prava osoba s invaliditetom.
Poruka pravobranitelja nije da rokovi sami po sebi nisu prihvatljivi. Problem je što ih sustav, s postojećim brojem zahtjeva i raspoloživim kapacitetima, teško uspijeva ostvariti.
A ako se uz to invaliditet i dalje procjenjuje pretežno kroz medicinsku dokumentaciju, umjesto kroz stvarno funkcioniranje, životne okolnosti i potrebnu podršku, tada pitanje inkluzivnog dodatka više nije samo pitanje čekanja.
Postaje pitanje kakav sustav prava na podršku Hrvatska zapravo želi imati.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Autor: Ivana Josipović
Izvor: frendica.online
