Na petom po redu Hodu za život u Slavonskom brodu, Marina Bulat, majka troje djece, podijelila je s okupljenima svoje svjedočanstvo. Opisala je svoju tešku i emotivnu trudnoću, obilježenu zdravstvenim rizicima i neizvjesnošću oko zdravlja djeteta.
Ona je unatoč neizvjesnosti odlučila roditi i pružiti ljubav svom djetetu. Nakon teških trenutaka borbe za život sina, danas je ponosna na njega i zahvalna na prilici biti majka. Njeno svjedočanstvo ističe hrabrost, snagu roditelja i vrijednost borbe za život.
Svjedočanstvo Marine Bulat prenosimo u cijelosti:
Nije dobivala podršku od liječnika da sačuva život svog djeteta
– Zovem se Marina Bulat, imam 41 godinu, supruga sam, majka troje djece i odnedavno poduzetnica. Živim u Virovitici, a rodom sam iz Slavonskog Broda.
Suprug i ja smo od početka braka bili otvoreni životu, no nakon dvoje djece u prve tri godine braka, nikako nismo uspijevali dobiti treće dijete. Nakon šest godina čekanja, plusić na testu postao je je stvaran kao i naše treće, dugo željeno, ljubljeno dijete.
Otišla sam na pregled kod liječnika koji je mijenjao mog ginekologa na godišnjem. Taj liječnik je računao koliko sam tjedana trudna i u jednom trenutku okrenuo se prema meni i ljutito rekao: 12 tjedana! Sad je prekasno! Shvatila sam da misli da sam došla zbog pobačaja.
Kako sam bila uvjerena da nisam ni sa čim mogla ostaviti dojam da sam došla zbog pobačaja, odgovorila sam odrješito: Nije 12 tjedana, nego 10 i došla sam samo potvrditi trudnoću! Nakon toga ublažio je ton i obavio pregled te me uputio dalje na praćenje trudnoće u jednu bolnicu u Zagreb jer imam dijabetes tip 2.
Odlazila sam u bolnicu svaka tri do četiri tjedna na nekoliko dana pa se vraćala kući. U međuvremenu sam otišla i kod svog ginekologa. Ali i njegova reakcija na trudnoću iznenadila me i pomalo uplašila.
Uzeo me za ruku, uzdahnuo, pogledao u oči i pitao: Jeste Vi ovo uistinu htjeli? Iskreno sam mu rekla da jesam. Nisam mogla shvatiti što se događa. Pretpostavljala sam da je to jer on kao liječnik sigurno zna kolike komplikacije mogu biti zbog mog zdravstvenog stanja, ali svejedno nisam očekivala takvu reakciju.
Mnoštvo mladih na Hodu za život u Slavonskom Brodu: Ne postoji pravo na prekid života!
Dijagnoza Down
Desetak dana nakon prve hospitalizacije, dobila sam poziv iz bolnice da se javim doktorici u vezi nalaza. Kako su mi vadili krv, zaključila sam da nešto nije u redu s krvnom slikom pa sam hitno nazvala. Ona mi je rekla: Evo, rezultat testa je sto nešto naprema dvjesto nešto.
Uopće nisam razumjela o čemu ona to govori pa sam ju pitala što to znači, a ona je rekla: To znači da postoji velika mogućnost da će vam dijete biti mongoloidno. U potpunom šoku sam završila razgovor.
Bila sam potpuno izbezumljena, uplašena i izgubljena. Tisuću pitanja. Znam da sam suprugu doma izgovorila: Što ćemo ako dijete ima Downov sindrom?
Nisam mislila u smislu hoćemo li ga zadržati, nego kako ćemo mi to uspjeti kao roditelji? On je kratko i jasno rekao: O čemu ti pričaš? Pa to je naše dijete! I tada sam se smirila i shvatila da ćemo uspjeti.
Tek puno kasnije saznala sam da su mi prvi prvom vađenju krvi radili test ranog probira i da pacijentica treba biti informirana o tome prije nego ga naprave. Sa svojih 34 godine vodila sam se i kao starija rodilja što je također trudnoću činilo rizičnom.
Odbijanje aminocenteze
Na sljedećoj hospitalizaciji priredili su mi papire da potpišem za amniocentezu. Također, nije mi bilo objašnjeno zašto je potrebna ta pretraga. Ali sam znala. I iako nisam strogo protiv nje, zbog straha jer ipak postoji mala mogućnost rizika za dijete, odbila sam ju kao i još jedna žena pokraj mene.
Doktorica se okrenula od nas i rekla glasno: Svašta, imati takav zatucani stav u 21. stoljeću. Ja sam samo na to rekla: Meni je čast biti majka tom djetetu! Potpisala sam da odbijam amniocentezu.
Kod svog ginekologa sam išla na ultrazvuke, a on je uvijek na moje: Je li sve u redu?, odgovarao: Za sada je, ali ne znači da će biti. Beba je na svakom ultrazvuku držala ručice preko glave.
Od prvog pregleda do poroda, ogromna neizvjesnost i pesimistični liječnici jer sam odlučila roditi bez obzira na potencijalno: što ako se rodi bolesno, s ovim sindromom, onim… što ako…
Rodila sam ubrzo jednog predivnog dječačića Apgar 10/10. A onda se nakon tri mjeseca naš dječak teško razbolio. Mjesec dana bez dijagnoze, u borbi za svaki njegov dah, hrpa pretraga i urednih nalaza, a on prestaje disati svakih nekoliko dana, pa sati.
Agonija koju sam prolazila je dio moje intime i sad neću o tome, ali u svemu tome su mi najteže padale rečenice: Smiri se malo, imaš još dvoje živih kod kuće.
Zamislite! Dvoje živih! Mog dječaka su već otpisali, a bio je živ i borio se kao najhrabriji ratnik na granicama između života i smrti.
”Naše dijete je čudo”
Prvih tjedan dana sam plakala i vrištala i nisam htjela biti u sobi kad prestaje disati, a onda se jedan dan dogodio klik. Kroz misli su mi prošle obitelji koje su nenadano ostale bez djeteta, bez najave, dijagnoze, odgovora.
Shvatila sam da imam priliku biti uz njega ako treba otići, govoriti mu najljepše riječi, hrabriti ga, ljubiti mu obraze i ručice, njega cijelog i ispratiti ga uz svu ljubav koju mu mogu dati, jer bila mi je čast biti majka tom djetetu.
Odlaskom u drugu bolnicu, ponovno šok! Dijagnoza je tu, ali je tumor na mozgu. Njegova borba je obilježila puno života, a mene promijenila i oblikovala do kraja života.
Naš lavić sada je veliki mali šestogodišnjak koji je čudo za sve koji znaju još detaljnije ovo svjedočanstvo.
Ovakvih svjedočanstava i još težih ima nebrojeno. Ali mi ih često ne znamo jer prečesto zatvaramo srca pred Životom. Zbog mnogih razloga živimo kao da se patnja koja je sastavni dio života događa negdje drugdje i nekome drugome. Bježimo od patnje, ne razumijemo ju i ne prihvaćamo. Ako idemo za lažnim slikama ispunjenja, obitelji, života, lutat ćemo bez prestanka pokušavajući doseći nešto što ne postoji.
”Meni je kao majci trebala pomoć da shvatim i prihvatim”
Meni je kao majci trebala pomoć da shvatim i prihvatim. Još dok je moj dječak bio u borbi za život, morala sam se suočiti s tim da će možda umrijeti. I ne želim tu bol nikome.
Ali želim da svi znaju da ima nas koji smo tu bol iskusili, neke od nas ranila je manje, neke puno više, a neki čekaju da bol postane stvarnost, dok su neki tu okrutnu stvarnost i doživjeli.
Svim roditeljima koji su suočeni s pitanjem zadržati trudnoću ili ne zbog njihovih ili djetetovih dijagnoza želim da dobiju pomoć. Da se suoče, da pokušaju prihvatiti. I da ako dijete treba otići da mu pruže priliku da ode uz poljupce, nježnost, suze, bol, hrabrost i ljubav svojih roditelja.
A sebi da dopuste imati čast biti otac i majka tom djetetu.
I dok postoji i najmanja mogućnost da nerođena djeca budu jednom veliki mali lavići, želim da bude što više ljudi koji će posvjedočiti da se vrijedi boriti za Život, posvjedočila je Marina Bulat.
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
