Palijativna skrb odnosi se na one kojima suvremena medicina više nema odgovora – teško bolesne i starije, ljude koji ulaze u završnu fazu života. Cilj palijative nije izlječenje, nego olakšavanje boli, pružanje psihološke i duhovne podrške te očuvanje dostojanstva u posljednjim danima. Upravo zbog toga palijativna skrb smatra se jednim od temelja humanog zdravstvenog sustava.
U Hrvatskoj je još 2017. godine donesen Nacionalni program razvoja palijativne skrbi, zamišljen kao strateški dokument za razdoblje do 2020. godine. Njime se planiralo osnivanje hospicija, razvoj mobilnih palijativnih timova, edukacija liječnika i medicinskih sestara te stvaranje mreže bolničkih odjela posvećenih palijativi. Program je trebao postaviti temelje sustava koji bi pacijentima i njihovim obiteljima osigurao podršku u najtežim trenucima.
No, taj program istekao je 2020. godine, a novi nikada nije donesen iako se godinama najavljuje. Hrvatska je tako već pet godina bez nacionalne strategije.
Posljedica je neujednačen i fragmentiran sustav: dok neke županije imaju barem osnovno organizirane mobilne timove i stacionare, druge uopće nemaju razvijenu palijativnu mrežu.
Samo dva hospicija
Najveći problem jest premali broj hospicija – specijaliziranih ustanova za palijativnu skrb. U cijeloj Hrvatskoj postoje tek dva, Hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić“ u Rijeci, utemeljen od strane riječkog Caritasa i Hospicij Matošić u Splitu.
Oba hospicija zajedno imaju kapacitet od 30-ak kreveta.
Prema europskim standardima, Hrvatskoj bi trebalo najmanje 300 do 400 palijativnih kreveta, odnosno jedan hospicij u svakoj regiji i sustavno razvijeni bolnički odjeli.
Zbog manjka kapaciteta, većina pacijenata kraj života dočekuje u bolnicama koje nisu prilagođene za palijativnu skrb ili kod kuće, gdje skrb najčešće pada isključivo na obitelj. Mobilni timovi postoje u nekim županijama, ali često mogu doći tek jednom ili dvaput tjedno, što nije dovoljno za pacijente u teškim stanjima.
Prema preporukama Europskog udruženja za palijativnu skrb, procjena potreba za nekim
oblikom palijativne skrbi čini između 50% i 89% svih umirućih pacijenata, što bi u Republici
Hrvatskoj bilo 26.000 do 46.000 pacijenata godišnje.
Najmanje 20% pacijenata oboljelih od tumora i 5% neonkoloških pacijenata zahtijevaju specijalističku palijativnu skrb u posljednjih godinu dana njihova života.
Sustav koji puca na terenu
Stručnjaci godinama upozoravaju da je sustav palijativne skrbi previše oslonjen na entuzijazam pojedinaca, udruga i vjerskih zajednica. Bolnice u kojima postoje odjeli za palijativu često rade s premalo osoblja i bez adekvatne edukacije.
Što donosi budućnost?
Hrvatska populacija ubrzano stari. Kronične i maligne bolesti postaju sve učestalije, a potreba za palijativnom skrbi raste. No, bez nove nacionalne strategije i ulaganja u infrastrukturu, stanje se teško može popraviti.
Stručnjaci upozoravaju da palijativna skrb ne smije ostati na razini humanitarne geste, već mora postati standardan dio zdravstvenog sustava – jednako važan kao kirurgija ili pedijatrija. Hrvatska danas ima znanje i iskustvo pojedinaca, ali nema plan koji bi te resurse ujedinio i učinio dostupnima svima.
„Dostojanstvena smrt kao i dostojanstven život do kraja“
Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore člankom 4. jasno definira osnovnu zadaću i postupanje liječnika kod skrbi o umirućem pacijentu. Namjerno skraćivanje života i pomognuto samoubojstvo u suprotnosti je s medicinskom etikom.
Jednako tako, Kodeks precizira da nastavljanje intenzivnog liječenja pacijenta u nepovratnom završnom stanju nije medicinski utemeljeno i isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt. Ova odredba Kodeksa predstavlja etičku osnovu za ograničenje i prestanak primjene svih nesvrsishodnih terapijskih postupaka, uključivo i invazivnih mjera koje imaju potencijal produženja života.
O važnosti palijative svjedoče i riječi svjetski priznatog stručnjaka, prof. dr. sc. Rudolfa Likara, koji je na međunarodnom kongresu o palijativnoj skrbi u Opatiji 2014. godine rekao:
„Svakodnevna praksa u liječenju teško bolesnih osoba pokazala je da se s dostupnim lijekovima i terapijama bol može adekvatno ublažiti, i to tako da osoba zbog same naravi bolesti nikad ne poželi počiniti potpomognuto samoubojstvo. Dostojanstvena smrt kao i dostojanstven život do samoga kraja, glavni je cilj palijativne skrbi. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces. Kao što je kardinal König rekao: ‘Nemojte umrijeti od ruke druge osobe, već radije držite osobu za ruku’. Odgovore na sve strahove možemo naći u palijativnoj skrbi – cjelovito liječenje osobe s medicinske strane, njegovanja, duhovne i socijalno-terapijske strane. Palijativna skrb omogućuje bolesniku da svoj život vidi kao vrijedan življenja.“
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Izvor: frendica.online
