Godine 1870., za vrijeme francusko-pruskog rata, Placida je sa svojim redovnicama pokazala izvanrednu revnost i požrtvovnost za žrtve rata, primajući i njegujući ranjenike po svojim samostanima.
Eulalija Viktorija Žaklina Viel rodila se 26. rujna 1815. kao osmo dijete jednoga seljaka u Quettehou, u departmanu La Manche u Francuskoj. Baštinila je zdravu seljačku narav, što će joj u redovničkom životu i na vrlo odgovornom položaju biti od izvanredne koristi. U ožujku 1833. u dobi od 18 godina stupila je u novoosnovanu Družbu sestara kršćanskih škola od milosrđa, koju je osnovala sv. Marija Magdalena Postel. Svoje ime zamijenila je redovničkim imenom Placida. U istu je Družbu stupila i jedna njezina starija rođakinja po imenu Marija, piše Sveci.net.
Godine 1835. položila je jednostavne, a 1838. svečane zavjete. Majka utemeljiteljica Družbe uočila je njezine vrline pa ju je posebno odgajala i pomalo spremala za svoju nasljednicu. Vršila je razne službe pa tako i vrlo odgovornu službu učiteljice novakinja. Sve je to bila lijepa priprava za njezin uspon na čelo Družbe.
Osnovateljica Majka Postel umrla je 16. rujna 1846., a 5. rujna na njezino je mjesto izabrana sestra Placida. No njezina starija rođakinja skupa sa samostanskim kapelanom prešla je u opoziciju protiv nove poglavarice. Ljudski se čimbenik pokazao opet tako bijednim. Sebe kao stariju smatrala je prikladnijom za vodstvo Družbe. Placida se kao pametna žena nije davala na jalove rasprave o pravu i prednostima, već se radije dala na posao. To je bila najbolja metoda za dobro Družbe koja se pod njezinim mudrim i aktivnim vodstvom proširila te zadobila i civilno i crkveno odobrenje. Godine 1857. umrla je njezina opora rođakinja i sada je Placida mogla nesmetano vršiti svoju poglavarsku misiju.
Vjerna duhu utemeljiteljice znala je sačuvati zdravu otvorenost prema svijetu
Godine 1859., za vrijeme boravka u Rimu, zadobila je za svoju Družbu od samog Pija IX. takozvani Dekret pohvale, pa je tim njezina redovnička obitelj postala nositeljica papinskoga prava sa svim povlasticama što iz toga slijede. Za vrijeme Placidine generalne uprave broj se njezinih samostana popeo od 37 na 105, a redovnica od 150 na preko tisuću. Bio je to nagao i silan procvat, praćen očitim Božjim blagoslovom. Godine 1870. za vrijeme Francusko-pruskog rata, Placida je sa svojim redovnicama pokazala izvanrednu revnost i požrtvovnost za žrtve rata primajući i njegujući ranjenike po svojim samostanima. Bila je svjesna da izvanredne prilike traže prilagođenje samostanskog života onim potrebama koje vape za najhitnijim rješenjem. Vjerna duhu utemeljiteljice znala je sačuvati zdravu otvorenost prema svijetu i problemima svoga vremena.
Izmorena mnogim naporima života i službe, iscrpljena nebrojenim putovanjima, umrla je 4. ožujka 1877. u dobi od 62 godine. Papa Pio XII. proglasio ju je 6. prosinca 1951. blaženom.
Izvor: frendica.hr
Photo: javno vlasništvo
