Na Hodu za život u Rijeci u subotu 5. rujna 2026. svjedočila je i Maja Šimičić Roksandić koja je s mužem posvojila blizance, djevojčicu i dječaka. Njezino svjedočenje prenosimo u cijelosti.
“Srdačan pozdrav svima koji ste danas odlučili svojim prisustvovati podržati zaštitu života od začeća do prirodne smrti.
Nekako je prirodno da nam susret s djecom izmami osmijeh, neovisno o godinama i trenutnom emocionalnom stanju. Lijepo je danas vidjeti vaša lica i osmijehe. Jednostavno biti u okruženju koje je izabralo boriti se za pozitivne vrijednosti.
Ja sam Maja i danas s vama želim podijeliti priču o mojoj obitelji i načinu na koji smo mi donosili odluke i izbore.
Šimičić Roksandić: Ostali smo otvoreni životu, ali to nije bila naša glavna preokupacija
Suprug i ja vjenčali smo se prije 12 godina te smo od prvog dana bili otvorenu životu i veselili se proširenju naše male zajednice. Vrijeme je prolazilo i to se jednostavno nije događalo. Unatoč našoj želji nismo postali roditelji. Prvi mjeseci i godine su bili dosta teški.
Svaki mjesec donosio je isto razočaranje… No s vremenom smo se naviknuli na takav način života te više nismo ni razmišljali o tome hoćemo li dobiti djecu.
Ostali smo otvoreni životu, ali to nije bila naša glavna preokupacija. Živjeli smo ispunjene živote i nismo smatrali da smo manje vrijedni ili manje sretni što smo samo mi činili našu malu zajednicu. Voljeli smo svoje poslove, projekte, način na koji smo provodili slobodno vrijeme… Djeca nam nisu bila potrebna da bi se osjećali ostvareno.
Trenutak koji je sve promijenio
U profesionalnom životu bili smo okruženi mnoštvom djece. Meni, kao profesorici i mome mužu kao treneru druženja s djecom nije nedostajalo.
Tješili smo se da je naše poslanje ulagati u tuđu djecu i usađivati u njih vrijednosti i zdrave životne navike. Sva su ta djeca na neki način bila naša djeca.
I još uvijek jesu. Svaki moj bivši učenik ima komadić moga srca koji je dobio i odnio sa sobom.
Ali, ako želim biti potpuno iskrena prema sebi i vama, moram reći da smo na neki način zavoljeli i svoju komociju. Imali smo svo vrijeme za sebe i naše interese. Davali smo se mi drugima. Volonitrali smo i pomagali. Ali onda kada smo mi to htjeli i koliko smo se htjeli.
Na posvajanje se nismo odlučili radi predrasuda i stereotipa koji vladaju u našem društvu. Mislili smo kako su ti procesi iznimno dugi. Mislili smo da smo prestari. Sve nam se to činilo kao nemoguća misija kako se uglavnom predstavlja.
Trenutak koji je sve promijenio je iznenadni susret s dragom ženom i prekrasnom osobom – dugogodišnjim udomiteljicom i predsjednicom udruge udomitelja i posvojitelja.
Te večeri, kad smo se srele na nekom skupu prevencije ovisnosti šapnula mi je: imamo 32 male djece u PGŽ, mlađe od tri godine koje nemamo kome dati a mogli bi odrastati u obitelji.
Sve u meni se slomilo. Ništa više te večeri nisam čula. Program je tekao, a u meni su odzvanjale te riječi kao bumerang. Sada to više nije bilo pitanje mojih želja i zadovoljavanja mog životnog puta. Bilo je pitanje pomoći drugome.
Onima najranjivijima, onim najmanjima među nama. Duboko sam osjetila da nije u redu ignorirati tu činjenicu ako smatram da imam imalo emocionalnih, financijskih i socioloških resursa da to promijenim. Barem za jedno od te djece.
Blizanci – curica i dečko
Osjetila sam se posramljeno i sebično i odlučila sam nešto promijeniti. Te večeri kad sam došla kući pričala sam sa suprugom dugo u noć i odlučili smo se na korak da postanemo udomitelji. Misli smo da je posvajanje nemoguća misija, a htjeli smo nekome pružiti sigurnost i ljubav doma. Odmah!
Započeli smo taj proces koji je trajao mjesecima te nakon analiza, testova i edukacija ušli u registar udomitelja. Kad god su nas pitali kakvo dijete bi mi voljeli udomiti (aludirajući na dob, spol, okolnosti, poteškoće) mi bi se smijali i rekli: dijete kojem je potrebno pomoći.
Imali smo dva minimalna uvjeta koja se tiču našeg ograničenja vezano za stambeni prostor. I to je to. A ja bih uvijek u tim trenucima tiho u sebi zavapila: Bože, ti znaš moje srce! Ti znaš da želim sve: i curicu i dečka.” Nikome to nisam nikad na glas rekla, čak ni svome mužu.
Zvali su nas već par dana nakon što smo upisani u registar. Ta činjenica dovoljno govori kolika je potreba za ovakvim oblikom skrbi. I kada je socijalna radnica rekla da se radi o curici i dječaku, blizancima, srce je jače zalupalo i znala sam da je to to.
Suprug je u tim trenucima bio na nekom volonterskom putovanju na drugom kontinentu i često se zna našaliti da su to jet lag djeca. I uistinu jesu jer smo razgovor u centru socijalne skrbi nadležne za njih imali svega nekoliko sati nakon što je sletio.
Tada su nam rekli da su prošli pre turbulentan put te da traže nekoga kod koga bi došli i ostali jer da njihov mali organizam ne može izdržati više prilagodbi i promjena.
Sada smo i pravno prava obitelj
Zamislite tako mala bića koja su već toliko ranjena i koja su pretrpjela brojne trame u svega dvije godine života. Pitali su nas jesmo li spremni razmisliti o posvajanju.
Bili smo u šoku. Nismo ni znali da je to moguće! Naravno da smo pristali.
I tako smo radi njihove dobrobiti započeli novi postupak i nove testove i tečajeve. Nešto što je izgledalo nedostižno postalo je tako blizu.
Bili kod nas prvo udomljeni dvije godine dok se nisu ostvarili uvjeti za posvajanje. Sada smo i pravno prava obitelj i neizmjerno sam zahvalna na svakom koraku koji smo prošli. Ne mogu reći da je bilo lako.
Samo se jedno jutro probudite kao četveročlana obitelj i imate dvoje male prestrašene djece, pune nepovjerenja. Pune rana i strahova s kojima se ne znate uvijek nositi. Nije bilo lako, ali vrijedilo je. Vrijedilo je i vrijedi svakog uloženog napora.
Nikakva dobrobit ovoga svijeta ne može nadmašiti te male ručice koje ti polete oko vrata, taj pogled koji u tebi vidi sigurnost, taj istinski dječji smijeh…
Šimičić Roksandić: Ne bojte se. Ne slušajte stereotipe
Ako bih išta mijenja u vezi udomiteljstva to bi bilo da se za to odlučim puno ranije. Želim poručiti onima među vama kojima srce zaigra dok ovo govorim i koji imate volje ulagati u konkretne životne priče o sudbine djece – Ne bojte se. Ne slušajte stereotipe. Slušajte svoje srce.
Svako djete je priča za sebe i nititi jedna nije ista. Vaša priča će pronaći vas ukoliko joj se otvorite. Naše sudstvo je jako sporo i brojna djeca provedu godine i godine u domu dok se ne ostvare uvjeti za poslanje.
Zato je velika potreba za udomiteljima koji bi bili spremni otvoriti vrata svog srca i doma kako bi takva djeca imala priliku odrastati u obitelji i naučiti ono što se samo u obitelji može naučiti.
Na kraju moram reći još jednu stvar. Neizmjerno volim svoju djecu! I sretna sam što imam privilegiju biti njihova mama.
Ovo dvoje moje djece meni nevjerojatno znače! I ne samo meni i suprugu nego i našoj bližoj i daljnjoj okolini. Toliko su radosti i smisla unijeli u naše živote! Neizmjerno sam zahvalna njihovoj biološkoj majci što im je unatoč očito teških i problematičnih okolnosti odlučila darovati život!
Njima je tako darovala priliku koju svi zaslužujemo, a meni i mojoj obitelji neizmjerno bogatstvo i radost. Hvala joj na tome.”
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
