U Zadru se u subotu, 30. svibnja 2026. godine, po šesti put održao Hod za život. Miroljubivi hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji u Zadru započeo je okupljanjem u Perivoju Hrvatskih redarstvenika odakle je povorka krenula u šetnju gradom, a glavni program održao se na Forumu. Ondje su okupljeni mogli čuti nekoliko nadahnjujućih svjedočanstava. Jedno od njih je ono Danijele Ćurić, majke osmero djece.
Njezin govor u kojem je svjedočila o iskustvima iz vlastitog života pročitajte u nastavku.
Danijela Ćurić: Suprug i ja prihvaćali smo djecu i nismo se opterećivali koliko ćemo djece imati
Majka sam osmero djece, šestero na zemlji i dvoje na nebu. Suprug i ja prihvaćali smo djecu i nismo se opterećivali koliko ćemo djece imati. Trudnoće su bile uredne, a porodi brzi i laki. Nismo bili svjesni koliko smo blagoslovljeni. Sedma trudnoća završila je spontanim pobačajem što me jako pogodilo.
Osma trudnoća od 7. tjedna na svakom pregledu slušamo o smrti, o tome da će beba biti bolesna, da neće preživjeti i da će umrijeti u meni ili odmah nakon poroda. Za nas je to jedno novo, nepoznato razdoblje u kojem trebamo donositi odluke koje prije nismo morali.
Osjećamo bol, strah i brigu. Pronašli smo ginekologicu koja je razumjela da volim svoje dijete bez obzira na dijagnozu i da joj želim dati šansu.
Ginekologica me nije nagovarala na pobačaj, pregledavala me i objašnjavala i bila uz nas. Shvaćala je da ne želim usmrtiti svoje živo dijete koje vidim na ultrazvuku. To bi za mene bilo prestrašno i znam da s takvom odlukom ne bih mogla živjeti.
Taj trenutak ne bi mijenjala za ništa
Testiranje je potvrdilo dijagnozu: Trisomija 18, kažu, sindrom nespojiv sa životom. Ipak kardiolog prof. Malčić daje šansu za operaciju srca ako naša kći, Marija Faustina dobije na kilaži, i doživi 3 mjeseca nakon poroda.
Još mi u srcu odjekuju njegove riječi: „Mi ne određujemo ničiji život i nemamo pravo utjecati na njegov ishod, liječnici su dužni pomoći ako je moguće“. Puno nam je to značilo jer nam je bilo teško prihvatiti cijelu situaciju.
Naša Marija Faustina preživjela je sve loše dijagnoze i rodila se 30.7.2025. u 15.02. Pupčana vrpca joj je dva puta bila omotana oko vrata i bila je reanimirana na porodu. Dugačka 49 cm i teška 1962g. Po porodu je bila smještena u inkubator, na kisik i hranjena na sondu.
Drugi dan po porodu smo je krstili, a tada je i dok sam pričala s doktoricom, Marija Faustina prepoznala moj glas, vrpolji se u inkubatoru, kao da mi želi reći „mama uzmi me“. Taj trenutak ne bi mijenjala za ništa.
Za nas roditelje bila je savršena baš kao i svako naše zdravo dijete, vrijedna ljubavi, dodira, blizine. Ono što traži i zaslužuje svako ljudsko biće. Naša Marija Faustina živjela je 266 dana prije rođenja i 49 dana nakon rođenja.
“Želim dati podršku svim budućim majkama i reći im: ne boj te se!”
Na dan kad se Marija Faustina preselila u vječnost, kao da me čekala da dođem u posjetu. Uzela sam ju u naručje i po prvi put sam čula svoje dijete da guguće, nešto mi je pričala, gledala je iznad nas, prodorno i sigurno kao da netko stoji iznad nas.
Otišla je tiho, u mojem zagrljaju. Moram pohvaliti medicinsko osoblje odjela intenzivne njege u Petrovoj bolnici u Zagrebu koji su bili vrlo profesionalni i brižni.
Njihov posao je poziv i nije ga lako raditi. Liječnici koji poštuju život svojh pacijenata od začeća do prirodne smrti čine razliku. Život Marije Faustine obogatio nas je i naučio da borba za život i ispravne i humane odluke koliko bile teške uvijek donesu blagoslov, mir i sigurnost jer znaš da si sve dao i pokušao za spas novog života.
Mariju Faustinu dostojno smo sahranili baš kako zaslužuje svako ljudsko biće. Imamo sjećanja na nju, njene slike i videa, mjesto gdje joj možemo doći zapaliti svijeću, pomoliti se, popričati s njom.
Ona za nas i dalje živi u našim mislima, srcima i sjećanjima. Vjerujemo da se ona rodila za nebo. Zahvalni smo na tome i znamo da je na najljepšem i najsigurnijem mjestu gdje se i mi nadamo doći onoga dana kad Bog odredi.
Zahvalni smo da nismo popustili pritiscima da ju usmrtimo, da ju rastrgaju i bace u smeće zato što je bila bolesna. Iako bolesna zaslužila je svu ljubav, pažnju i zdravstvenu skrb.
Nije lako stajati ovdje i pričati svoje intimno životno iskustvo. Ali želim dati podršku svim budućim majkama i reći im: ne boj te se! Spoznaja da ste za svoje dijete učinili sve što možete ublažuje bol zbog bolesnog djeteta ili zbog gubitka djeteta.
Nemojte se bojati činiti ono što za bolesno dijete i svako dijete mogu učiniti samo tata i mama: boriti se za njegov život, brinuti o svom djetetu i voljeti ga u svim okolnostima života.
Izvor: frendica.online
Photo: Marko Buntić
