Chris Rea: Driving Home for Christmas

C

Driving Home for Christmas

U jednom intervju otkrio je kako je nastao njegov božićni hit. „Bio sam bez ikakvih primanja kad sam napisao pjesmu. Menadžer me upravo bio napustio. Bila mi je izrečena zabrana vožnje. Moja supruga Joan morala je autom doći u London po mene i odvesti me kući… i tada sam to napisao“, ispričao je.

Christopher Anton Rea rođen je 4. ožujka 1951. (Middlesbrough). Rođen je u rimokatoličkoj obitelji sa sedmero djece. Njegov otac Camilla, bio je Talijan, a majka Winifred, Irkinja.

Prezime Rea bilo je dobro poznato u lokalnom okruženju zbog očeve tvornice sladoleda i lanca kafića.

Kad je imao dvanaest godina, radio je čisteći stolove u kafiću i praveći sladoled u tvornici. Želio je poboljšati posao, ali njegove ideje nisu dobile podršku oca. Nakon odlaska, zamijenio ga je jedan od njegove braće.

U to vrijeme želio je biti novinar i pohađao je St Mary’s College u Middlesbroughu .

Rea je kupio svoju prvu gitaru u ranim dvadesetima, Höfner V3 iz 1961. i 25 vatno Laney pojačalo.  Svirao je prvenstveno bottleneck gitaru, poznatu i kao slide gitara . Iako je bio ljevak, svirao je gitaru desnom rukom. 

Godine 1973. pridružio se lokalnom bendu iz Magdalene i počeo pisati pjesme te je tako krenula njegova glazbena karijera.

Život s bolešću

U dobi od samo 33 godine Rei je dijagnosticiran rak gušterače te se suočio s devet teških operacija i ukupno je proveo 32 tjedna u bolnici. Ranije je otvoreno govorio o svojoj borbi sa zdravljem, otkrivši da su mu nakon operacije „u potpunosti uklonjeni“ neki unutarnji organi – gušterača, žučni mjehur i lijevi dio jetre.

Govoreći iskreno o trenutku kada je supruzi Joan Lesley rekao za dijagnozu, Rea je izjavio: „Zaustavila je automobil i briznula u plač.“ Chris je jednom prilikom ispričao da mora uzimati „34 tablete svaki dan“ zbog zdravstvenih problema.

La Passione 

Britanski film iz 1996. koju je napisao i producirao Chris Rea, režirao John B. Hobbs, a u glavnim ulogama su Sean Gallagher, Paul Shane i Shirley Bassey. Film je premijerno prikazan 14. studenog 1996. na Londonskom filmskom festivalu BFI. U filmu se pojavljuje Rea u cameo ulozi, kao i istoimena glazba koju je također skladao. Soundtrack je dosegao 43. mjesto na ljestvici albuma u Velikoj Britaniji, a BPI ga je 1997. godine certificirao srebrom.

Chris Rea je isprva htio režirati vlastiti scenarij, ali Warner Vision, distributer filma, nije mu to dopustio te su imenovali Johna B. Hobbsa, umirovljenog televizijskog redatelja.

Čelnici studija neprestano su pokušavali pretvoriti njegovu jednostavnu priču o dječjoj fantaziji u nešto drugo, čime je bio razočaran.

“Bilo je puno napornog rada u stvaranju La Passione i puno tuge, jer sam imao vrlo čvrste ideje o tome kako želim da to bude, a svi ostali su imali drugačiju ideju… Nisam htio ništa od toga. Moja je stvar bila u tome kako se fantazije događaju, o strastima, uživanju u njima.” komentirao je Chris Rea.

U intervjuu iz 2016. prisjeća se da su Billy Connolly i Peter Capaldi bili u poodmaklim pregovorima za glavne uloge, ali su njegova izvorna ideja i scenarij promijenjeni.

Primarna ideja bila je napraviti prvi glazbeni DVD Warner Brosa, “nešto za gledanje dok slušate glazbu”.

Djelomična autobiografija

Priča o desetogodišnjem dječaku sa sjevera, sinu talijanske imigrantske obitelji koja proizvodi sladoled, koji razvija cjeloživotnu opsesiju automobilskim utrkama, a posebno stvarnim trkačem Wolfgangom Von Tripsom, koji je poginuo u svom Ferrariju 156 s nosom morskog psa na Velikoj nagradi Monze 1961. godine.

Film je djelomično inspiriran Reinim iskustvom iz djetinjstva.

Rea je komentirao kako “svatko ima Von Tripsa u svom životu… nekim ljudima se to dogodilo kroz nogomet ili filmove – dan kada se u prazan, nevin dječakov um odjednom unesu sve vrste novih stvari”.

U Hrvatskoj je zadnji put nastupio 2012. godine u Boćarskom domu u Zagrebu.

U Zagrebu sam 2008. proveo tri dana i iskoristio ih za posjete muzejima, restoranima s nacionalnom kuhinjom, koja me osvojila baš kao i srdačni ljudi s kojima sam se družio. A hotel Esplanada, u kojem sam tada odsjeo, nešto je posebno. Osjećao sam se jako ugodno i obećao si da ću se vratiti – ispričao je tada za večernji list.

Od oca je naslijedio i strast prema brzoj vožnji i utrkama.

“Nikad nisam postao profesionalni vozač utrka, ali natjecao sam se u amaterskim utrkama. To je bilo fantastično iskustvo. Obožavam Ferrari, najdraži mi je moj Ferrari Dino 246, ali danas ga slabo vozim. Jedan mi je od najtužnijih događaja bila pogibija vozača formule 1 Ayrtona Senne. Njemu sam posvetio i svoju pjesmu “Saudade”.