Katarina Grabrović, supruga i majka četvero djece, podijelila je na petom po redu Hodu za život u Rijeci svoje iskustvo majčinstva. Iako su joj sve trudnoće završile carskim rezom uz ozbiljne rizike i liječnička upozorenja da prestane rađati, ona i suprug nisu odustali od želje za brojnom obitelji. Svako dijete, kaže, donijelo je novu radost i snagu, a majčinstvo je za nju postalo put rasta, ljubavi i slobode. Poručila je ženama da se ne boje otvoriti životu jer je dijete najveći dar i blago obitelji.
Svjedočanstvo Katarine Grabrović prenosimo u cijelosti:
Svaki porod bio je uspješan usprkos rizicima
– Ja sam Katarina, supruga i majka. Sedam sam godina u braku s mužem Alekom i imamo 4 djece. Naše se prvo dijete, Angelina, začelo nakon 6 mjeseci braka. Trudnoća je bila uredna i nisam imala gotovo nikakvih tegoba. Tako sam mislila da će i porod biti prirodan; no kad sam stigla u rađaonicu, krenula je komplikacija za komplikacijom. Na kraju je doktor odlučio da će se porod dovršiti carskim rezom.
Obuzeo me strah i osjećaj neuspjeha – kao kada si tik pred ciljem, a onda se iz nekog razloga sve izjalovi. Sjetila sam se i toga da žene koje rađaju na carski uglavnom nemaju puno djece. I na to me obuzela još veća bol. Angelina se rodila živa i zdrava i to je bila sva moja radost. Sama sam bila u velikim fizičkim bolovima. 4 se tjedna nisam mogla samostalno ustati iz kreveta. Iako je početak bio težak, s Angelinom sam upoznala ljepotu i radost majčinstva. Počela sam otkrivati da je biti supruga i biti majka poziv kojim sam pozvana.
Naše drugo dijete, Anamaria, stiglo nam je samo godinu i pol nakon Angeline. Silno sam željela prirodan porod. Za to smo molili cijelu trudnoću. No ponovno se dogodilo slično kao i prvi put – došli smo tik do cilja, a na kraju je ipak bio carski. Anamaria se rodila živa i zdrava, Bogu hvala. Dan nakon operacije dolaze mi 3 doktora u vizitu i govore kako je operacija bila puno kompliciranija nego su očekivali.
”Liječnici su me upozorili na rizike zbog carskih rezova”
Rekli su da mi se mjehur nalijepio na maternicu, što se dogodilo kao posljedica prvog carskog reza, i da su napravili rez tamo gdje uopće nije bilo planirano; kako ne bi prerezali mjehur. I da općenito imam jako puno priraslica. Upozorili su me da bi svaka sljedeća trudnoća mogla biti opasna jer bi posteljica mogla urasti u jedan od ožiljaka na maternici; što bi mi ugrozilo život.
Također i svaki ponovljeni carski rez, zbog tih promjena u utrobi, bi mogao imati smrtonosan ishod ili me učiniti invalidom. Doktori su ispunili svoju zadaću – upozorili su me na rizike. Bila sam shrvana. San o velikoj obitelji u trenutku je bio potopljen. Pitala sam se zašto i nisam nalazila odgovore. Očekivalo se da je to to, da budem zadovoljna što imam dvoje djece. I sama sam pomišljala da sam nerazumna i da trebam prihvatiti situaciju takvu kakva jest. Vrijeme je prolazilo, a ta se čežnja o brojnoj obitelji stalno iznova vraćala. Također, nisam željela da sa mnom upravlja strah od smrti ili bolesti. Željela sam biti slobodna.
Ubrzo ponovno ostajem trudna. Radosna sam i uvjerena da će sve biti dobro. Postajem svjesna da je život neprocjenjiv dar. Trudnoća je uredna i posteljica nije urasla u ožiljak. Dobivam trudove u 36. tjednu trudnoće, porod se dovršava carskim rezom i rađa se naše treće dijete, dječak Matej – živ i zdrav.
”Zbog četvrtog djeteta ja i muž smo se povezali na dubljoj razini”
Muž i ja smo radosni i zahvalni. Doktori su rekli da mi je cijela utroba izrezana i da više ne ostajem trudna. I oporavak je bio težak. Kretanje mi je dugo vremena bilo otežano, rana je sporo zarastala i imala sam bolove mjesecima nakon operacije. Čovjek bi pomislio da bi sada stvarno bilo dosta i da se konačno urazumim. No u srcu sam osjećala da još netko nedostaje; da ćemo primiti još života.
Čekala sam da rana prestane boljeti, da se glasovi oko nas utišaju i da zavlada mir.
Ostajem ponovno trudna kad je najmlađi sin Matej imao 10 mjeseci. Od svih trudnoća, ta četvrta je bila najmilosnija. Muž i ja smo se povezali na puno dubljoj razini. Osjetili smo povezanost i ljubav kakvu do tada nismo poznavali; iako smo se uvijek voljeli. Naše četvrto dijete, naš Gabriel, rodio se živ i zdrav. Plakali smo od radosti. I moj je oporavak prošao najbolje od svih do tad.
>Hod za život u Rijeci: Ne odustajmo od borbe za svaki ljudski život!
”Bez obzira na sve teškoće, ljubav prema djetetu je iznad svega”
Bez obzira na sve teškoće koje mi je majčinstvo donijelo, ljubav je bila iznad svega. Ljubav prema djetetu. Vjerujte da može biti dobro i za vas i za dijete. Mnogi misle da će im dijete nešto oduzeti ili da će nešto izgubiti. Npr. vrijeme, slobodu, novac. No svaki je primljeni život prilika za rast, razvoj; prilika da postanemo bolji ljudi. I zato se ne bojmo otvoriti životu.
Svako je dijete unijelo nešto novo u moj život i tražilo je neku novu prilagodbu. Ponekad je bilo teško, ali to me izgrađivalo; davalo mi snagu, optimizam, borbenost, životni elan kakav nikad prije nisam iskusila. Ustvari ne samo da su se rodila djeca nego se rodila i nova žena, majka, novi muž i otac, nova snažnija obitelj. Poštujmo svaki život kao jedinstvenu i neponovljivu priliku, kazala je Katarina.
Izvor: frendica.online
Photo: narod.hr
