Kao edukatorica za vještine učenja, često čujem pitanje roditelja učenika s kojima radim: “Ali što to točno znači – metode učenja? Zar nije dovoljno da moje dijete sjedne i uči?
Ja sam u svoje vrijeme sjela, pročitala, napisala par bilješki sa strane i znao/la.” I razumijem vas potpuno. Kad smo mi išli u školu, rijetko je tko s nama razgovarao o tome kako učimo. Važniji je bio rezultat, a ne proces.
Činilo se kako nam ide dobro i kako su rezultati više-manje dobri. Istina je da naš način učenja, kao i način učenja naše djece, nije niti prirodan, niti lak.
Mehaničko čitanje i ponavljanje radi upravo suprotan efekt koji često rezultira otporom prema učenju, objašnjava Marija Vlahović, mag. prim. educ.
Zato mi je važno razjasniti: metode učenja nisu čarobni štapić pomoću kojeg će vaše dijete sve zapamtiti odmah. To su jednostavne, konkretne, kreativne vizualne, auditivne, kinestetičke ili auditivno-digitalne strategije. One djeci (i odraslima!) pomažu da lakše razumiju, zapamte i kasnije primijene ono što uče.
Metode učenja
Ja volim koristiti metaforu pomoću koje će vam biti lakše shvatiti na koji način metode olakšavaju učenje. Zamislite mozak kao bocu koja na vrhu ima čep. Gradivo kao gomilu papira koju učenici pokušavaju mehanički, silom ubaciti u taj sitni otvor na vrhu boce. Tako će vam biti jasno što znači bubati napamet.
To znači da učenici pokušavaju tri dana prije testa silom naučiti sve te lekcije. „Nagurati“ ih u glavu kroz opetovano čitanje – ponavljanje, čitanje – ponavljanje. Da, kao što će papir u jednom trenutku ući u bocu, tako će i učenici naučiti gradivo. Ali pitanje je koliko će dugo to gradivo ostati. Kako će u toj gomili „papira“ pronaći baš onaj koji im treba i koliko su se pritom izmorili.
Metode učenja će metaforički rečeno, taj papir preoblikovati, smanjiti, izrezati, kategorizirati tako da što lakše i prirodnije uđe u bocu. Odnosno, metodama učenja učenik kodira gradivo koje treba naučiti, preoblikuje ga, prikazuje na drugačiji način u svrhu lakšeg zapamćivanja i dosjećanja.
Metode drže fokus i koncentraciju i pomažu učeniku da se na testu sjeti točno te informacije koju je kod kuće nacrtao pomoću simbola ili prikazao na memorijskoj kartici.
Metode učenja mogu biti vrlo različite. Od izrade mentalnih mapa, korištenja kartica, prikaza pomoću tlocrta, snimanja vlastitog glasa, pa sve do postavljanja pitanja samome sebi ili objašnjavanja gradiva drugima.
Ono što ih sve povezuje jest da uključuju aktivno sudjelovanje u učenju. To znači – ne samo čitanje i podcrtavanje, nego rad s informacijama na način koji potiče mozak da ih obradi dublje.
Djeca najčešće uče pasivno
Djeca pročitaju lekciju više puta i nadaju se da će nešto ostati. A često se dogodi da dan nakon ispitivanja više ne znaju gotovo ništa. To nije zato što nisu sposobna, nego zato što nisu naučila učiti.
Zato uvijek kažem: metoda učenja nije dodatna obaveza, nego olakšanje. Kada dijete zna kako pristupiti gradivu, učenje traje kraće, učinkovitije je i manje frustrirajuće. A najljepši trenutak je kad dijete samo kaže: “Ej, ovo mi je upalilo! Zapamtio/la sam sve!”
Ako osjećate da se vaše dijete muči, da puno vremena provodi nad knjigom, a rezultati ne prate uloženi trud – možda nije problem u znanju, nego u pristupu. Uvođenjem metoda učenja, ne gradimo samo bolje ocjene, nego i samopouzdanje i unutarnju motivaciju za učenjem.
U nekom od sljedećih članaka pokazat ću konkretne metode koje djeca mogu koristiti kod kuće – jednostavne, primjenjive i prilagođene dobi. Jer vjerujem da svako dijete može naučiti kako učiti.
Izvor: frendica.online/maminkutak.com
Photo: pixabay, pexels, istock by getty images
