Bipolarni poremećaj: od euforije do depresije

B

Oboljeli mogu tjednima ili mjesecima biti u fazi intenzivne depresije, a zatim iznenada ući u razdoblje manije — stanja pojačane euforije, brzog govora, impulzivnog ponašanja i snažnog osjećaja nepobjedivosti. Takve promjene raspoloženja, koje se u većini slučajeva javljaju bez očitog vanjskog povoda, duboko utječu na život oboljelih i njihovih bližnjih.

Kada mozak vozi u petoj, pa stane

Manično stanje ne znači samo dobro raspoloženje, kako to ponekad pogrešno misle ljudi koji s poremećajem nisu upoznati. U maniji osoba može osjećati izrazitu uzbuđenost, hiperaktivnost i potrebu za smanjenim snom, uz osjećaj da može sve — pokrenuti posao, napisati knjigu, osvojiti svijet. Misli lete, govor je ubrzan, a ideje skaču jedna preko druge.

Sigurno poznajete barem jednu osobu koja je prirodno pričljiva, ali postoji razlika između pričljivosti i nametnutog govora. S osobom koja ima bipolarni poremećaj imat ćete osjećaj da ne vodite razgovor nego ona drži monolog. Ako je pokušate prekinuti, samo će vas nadglasati.

Osobe često troše novac impulzivno, upuštaju se u rizične aktivnosti i ponašaju se nepromišljeno — katkad čak i opasno po sebe i druge. Iako naizgled produktivna, manija često dovodi do prekida odnosa, gubitka posla, financijskih problema ili pravnih posljedica.

Nasuprot tome, depresivna epizoda u bipolarnom poremećaju podsjeća na klasičnu depresiju – duboka tuga, bezvoljnost, gubitak interesa za stvari koje su prije donosile zadovoljstvo, iscrpljenost, problemi sa spavanjem, osjećaj krivnje i bespomoćnosti. Osobe u toj fazi mogu izgubiti apetit, povući se iz društva, imati teškoće u koncentraciji i razmišljati o smrti. Neki pokušavaju i samoubojstvo.

Kombinacija ovih suprotstavljenih faza čini bipolarni poremećaj posebno složenim — osoba nikad ne zna hoće li sutra ustati s osjećajem da je sve moguće, ili da više ništa nema smisla.

Dvije glavne vrste poremećaja

Psihijatrija razlikuje dvije osnovne vrste bipolarnog poremećaja.

Bipolarni poremećaj tipa I uključuje najmanje jednu maničnu epizodu koja traje sedam dana ili zahtijeva hospitalizaciju, često praćenu depresivnim epizodama. Bipolarni poremećaj tipa II uključuje barem jednu ozbiljnu depresivnu epizodu i barem jednu hipomaničnu epizodu — blaži oblik manije koji ne zahtijeva hospitalizaciju, ali ipak značajno utječe na život.

Postoji i ciklotimija, blaži oblik poremećaja koji uključuje česte promjene raspoloženja, ali bez jasnih maničnih ili depresivnih epizoda.

Procjenjuje se da oko dva do tri posto svjetske populacije ima neki oblik bipolarnog poremećaja. U Hrvatskoj ne postoje precizni i ažurni podaci. HZJZ samo navodi da je u 2023. godini 739 osoba bilo hospitalizirano zbog bipolarnog poremećaja.

Bolest mladih i odraslih

Bipolarni poremećaj najčešće se prvi put pojavljuje između 15. i 30. godine života. Iako su i djeca i stariji odrasli mogući kandidati za dijagnozu, najrizičnije je razdoblje kasna adolescencija i rane dvadesete. Bolest pogađa muškarce i žene podjednako, iako žene češće imaju depresivne faze, a muškarci manične.

Zanimljiv je podatak kako socioekonomski čimbenici nemaju značajniji utjecaj na pojavnost bipolarnog poremećaja, dok je povezanost tih čimbenika i depresije vrlo jasan. Vrijedi istaknuti i kako učestalost poremećaja bipolarnog spektra unatrag nekoliko godina značajno raste.

Zabrinjavajuće je što u prosjeku prođu i do četiri godine od pojave prvih simptoma do postavljanja točne dijagnoze. Tijekom tog vremena oboljeli se često pogrešno liječe zbog depresije ili anksioznosti, što može dodatno pogoršati stanje.

Uzroci i okidači

Točan uzrok bipolarnog poremećaja nije poznat, ali se zna da je riječ o kombinaciji genetskih, neurobioloških i okolišnih čimbenika. Ako je jedan roditelj imao poremećaj, rizik za dijete raste na 10 do 15 posto. Kod jednojajčanih blizanaca ta brojka može biti i do 70 posto.Znanstvenici su otkrili razlike u funkcioniranju mozga kod osoba s bipolarnošću, osobito u regijama odgovornima za regulaciju emocija i impulsa.

Također, utvrđena je uloga neurotransmitera — tvari koje prenose signale među moždanim stanicama, poput dopamina i serotonina.Tako su npr. bijeg ideja i sumanute ideje veličine koje se javljaju u maniji povezane s promjenama koncentracije dopamina u prednjem dijelu kore mozga, takozvanom prefrontalnom korteksu.

Određeni životni događaji poput velikog stresa, traume, gubitka ili konzumacije droga i alkohola mogu djelovati kao okidači prvih epizoda manije.Otprilike polovica ljudi koji pate od bipolarnog poremećaja razvije i neki oblik ovisnosti, najčešće o alkoholu ili nekom narkotiku.

Alkoholom se, primjerice, pokušavaju smiriti u maničnoj fazi i popraviti raspoloženje kada su depresivni. Promjene u ponašanju oboljelih očituju se i neobičnim seksualnim ponašanjem. U maničnoj fazi pacijenti rade stvari koje inače nikada ne bi napravili.

Kada dijagnoza postane olakšanje

Za mnoge ljude dobivanje točne dijagnoze predstavlja olakšanje. Nakon godina lutanja, pogrešnih terapija i osjećaja da ih nitko ne razumije, dijagnoza bipolarnog poremećaja otvara vrata odgovarajućem liječenju i putu prema stabilnijem životu. Dijagnozu može postaviti samo psihijatar, a uključuje razgovore o simptomima, trajanju i učestalosti epizoda, obiteljsku povijest bolesti te često i psihološko testiranje.

Važno je razlikovati bipolarni poremećaj od drugih stanja sa sličnim simptomima, poput graničnog poremećaja ličnosti, ADHD-a, ciklotimije ili teške depresije. Samopostavljanje dijagnoze na temelju internetskih članaka ili “modnih etiketa” može biti opasno i odgoditi učinkovito liječenje.

Kako izgleda liječenje

Liječenje bipolarnog poremećaja je dugotrajno, ali moguće i uspješno. Uključuje kombinaciju lijekova i psihoterapije. Najčešće se propisuju stabilizatori raspoloženja (npr. litij), antipsihotici druge generacije te, s oprezom, antidepresivi. Litij je jedan od najučinkovitijih lijekova za prevenciju maničnih i depresivnih epizoda, ali zahtijeva redovito praćenje razine u krvi zbog mogućih nuspojava.

Psihoterapija, osobito kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) i psihoedukacija, pomaže oboljelima da prepoznaju rane znakove novih epizoda, reguliraju stres i razviju strategije suočavanja. Uspostavljanje redovite dnevne rutine, kvalitetan san, izbjegavanje alkohola i droga te podrška obitelji ključni su za održavanje stabilnosti.

Stigma i svakodnevni život

Iako znamo sve više o ovoj bolesti, stigma i dalje snažno obilježava živote osoba s bipolarnim poremećajem. Mnogi je još uvijek doživljavaju kao “ludilo”, ili sumnjaju u ozbiljnost simptoma, osobito kada se osoba čini “normalnom” između epizoda. Strah od odbacivanja često dovodi do toga da oboljeli skrivaju dijagnozu i izbjegavaju liječenje.

No, stvarnost je drugačija. Uz odgovarajuću terapiju, podršku i edukaciju, mnogi ljudi s bipolarnim poremećajem uspješno studiraju, rade, zasnivaju obitelji i žive ispunjene živote. Slavne osobe poput glumice Catherine Zeta-Jones, pjevačice Demi Lovato ili pisca Stephena Frya javno su progovorile o svojoj borbi s poremećajem, pridonoseći destigmatizaciji.

Život s bipolarnim poremećajem – naučiti živjeti s valovima

Bipolarni poremećaj ne može se “izliječiti”, ali može se uspješno kontrolirati. Najvažnije je rano prepoznati simptome i potražiti pomoć. Ljudi koji prihvate svoju dijagnozu i aktivno sudjeluju u liječenju često svjedoče o osobnom rastu i dubljem razumijevanju sebe. Neki govore o životu kao o učenju surfanja — nije stvar u tome da valovi prestanu dolaziti, već da naučiš kako na njima ploviti.

U Hrvatskoj je dostupna psihijatrijska i psihološka pomoć kroz domove zdravlja, bolnice i privatne ordinacije. No, kapaciteti su ograničeni, liste čekanja dugačke, a svijest o važnosti mentalnog zdravlja tek se razvija. Ipak, svaki iskorak prema otvorenom razgovoru, podršci i razumijevanju čini razliku.

Ako vi ili netko vama blizak pokazuje znakove bipolarnog poremećaja, važno je znati – niste sami, i pomoć postoji.

Izvor: frendica.online/hina
Photo: pixabay, pexels, istock by getty images