Danijela i Josip Markić velika su obitelj iz Varaždina. Imaju šestero djece, a na putu je i sedmo. No prije nekoliko godina imali su iskustvo gubitka blizanaca – dvojice sinova. Na Hodu za život posvjedočili su kako je to samo učvrstilo stav da nitko nema pravo oduzeti život nerođenom djetetu.
Danijela i Josip imaju šestero djece i sedmo na putu. To su Andrija, Petra, Dora, Lucija, Mihael, Ozana i u trbuhu je mali Rafael. Ispričali su kako su nakon prvog sina željeli još djece. Ubrzo su saznali da čekaju blizance. To im je na prvu bio šok zbog logističkih razloga, malog stana i slično.
“Nisu se emocije skroz ni slegle, a uslijedio je drugi šok. Jedno od djece ima malformacije – na vratu povećani nuhalni nabor. Konzilij liječnika oko mene je gotovo jednoglasno zaključio: Turnerov sindrom. Budući da je bio 11. tjedan rekli su da se moram brzo odlučiti na abortus. Nakon 12. tjedna to ne bude tako lagano za učiniti“, ispričala je Danijela.
Kad im je u šoku rekla da abortus ne dolazi u obzir, liječnici su odgovorili da to nije samo njena odluka. Neka se posavjetuje s mužem (misleći da će on valjda biti razumniji).
“Ovdje je zanimljivo da zagovornice pobačaja inače ne dopuštaju uključivanje očeva u odluku o pobačaju riječima ‘Moje tijelo-moj izbor’ . Kada žena želi zadržati ‘bolesno’ dijete, onda kao treba razgovarati s ocem… Očeve djece bi trebalo više uključivati u odluke i kada žena želi napraviti abortus”, dodala je.
“Ubrzo sam prokrvarila i završila u bolnici gdje su se nastavili pritisci za abortus. U tim najtežim trenucima mogu reći da sam sve više osjećala neku unutarnju snagu”, ispričala je.
Oba dječaka su zapravo bila zdrava
Nakon toga u Petrovoj u Zagrebu liječnici su potvrdili da higrom još i raste. Dodali su da mogu napraviti parcijalni pobačaj u Sloveniji i sačuvati drugi život.
“No, tada se situacija u 17. tjednu malo smirila i poslali su me kući. Već sljedeću noć sam dobila trudove, jedno dijete rodila mrtvo kod kuće, a drugome su ustanovili smrt u bolnici. Ipak, kasnije je na nalazima biopsije utvrđeno da se radilo o dečkićima i da su oba bili zdravi, ali da su umrli zbog hematoma koji je uzrokovao deformaciju posteljice. Dakle naši su sinovi bili zdravi – posteljica je bila deformirana. Da smo pristali prekinuti život jednog svog djeteta zato što je bolesno – u stvarnosti bismo usmrtili svoje zdravo dijete.
S jedne strane smo osjećali tugu zbog gubitka svoje dvojice sinova, no s druge strane smo imali mir u srcu i bili zahvalni što nismo podlegli pritiscima i sudjelovali u usmrćivanju svoje djece. A kasnije se pitaš tko zna koliko je samo djece pobačeno jer su pogrešno proglašena bolesnima”, kaže Danijela.
Josip je istaknuo kako ih je to iskustvo samo još dodatno učvrstilo u stavu da nitko “ni mi, ni liječnici, ni neke udruge, ni zastupnici u saboru” nemamo pravo na odluku prekida života u niti jednoj njegovoj fazi.
“Pogledajte ovu djecu, svi su oni jednom bili u ovom ženinom trbuhu i koji sad to zastupnik u saboru ima pravo donijeti zakon da dijete s 11 tjedana i 6 dana zapravo nije dijete nego nakupina stanica i njemu se pravo na život može oduzeti samo tako, a samo jedan dan kasnije ta nakupina stanica je postala dijete i odjednom dobila pravo na život.. Ili prije 5 minuta nije bio život, a nakon 5 minuta je život”, kazao je Josip.
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
