Meni najtužnija rečenica u Novom Zavjetu je “Uzeše Gospodina moga i ne znam kamo ga staviše!” To Govori Marija Magdalena pred otvorenim Isusovim grobom. Praznim. Govori u očaju jer je izgubila Isusa. Ali – ona to govori Isusu kojeg ne prepoznaje i za kojeg misli da je vrtlar.
Oslobođena ali postoji nešto puno veće
Ona je, sva jadna i odbačena od svijeta, prepuna demona koji su je mučili, prepoznala da Isus ima neku moć koja joj može pomoći, koja je može osloboditi. Kad je iskusila oproštenje grijeha i oslobođenje nastavila ga je pratiti osjećajući da je od moći koju ima na zemlji (nad demonima, vremenom, hranom…) još važnije ono što govori. Zato ga je dalje slijedila. Da je Isus imao samo moć na zemlji, njena bi se priča završila nakon što ju je oslobodio i vratio u normalan život. Ali, slušajući ga, shvatila je da čuda ne služe samo da bi čovjek ozdravio/bio oslobođen… nego da služe nečemu puno većem i za tog oslobođenog i za one oko njega.
Shvatila je da Isus ima nešto puno veće od moći na zemlji, da Isus ima spoznaju, tajnu onoga što je izvan svijeta. Tajnu onoga za čim svi čeznemo i uzaludno to tražimo.
Ona je znala da on prelazi granice ovog svijeta. Zato nije odustala slijediti ga ni kad je išao na križ, dakle, kada je izgubio zemaljsku moć. Dotadašnje poznavanje Isusa – kao onog koji ima moć na zemlji i tajnu onog izvan zemlje – davalo joj je hrabrosti da bude uz njega pod križem… Ni to što je umro nije ju pokolebalo jer je znala da njegova smrt nije kraj. Ali nije znala što je dalje i zato je došla na grob urediti tijelo rano u zoru prije svitanja. Bila je žalosna ali je imala to tijelo koje je htjela nastaviti slijediti i obožavati. Nekako joj je izgledalo logično da će ako ima kraj sebe njegovo tijelo, preko tog tijela moći slijediti Krista i dalje.
I onda šok – tijela nema
E to je bio kraj, više nije znala za što da se uhvati… Iako je znala da njegova smrt nije kraj, bilo joj je potrebno nešto na zemlji preko čega će dalje slijediti Isusa, dopirati do Isusove tajne. Jer tajnu još nije shvatila… samo naslutila. Zato joj je bilo važno da kad više nema njegovih čuda, nema njegovih riječi, da barem da ima njegovo tijelo. On će sigurno nešto smisliti i djelovati dalje preko tog tijela.
Ali grob je prazan. To je bilo najdublje dno njezinog života, to je bilo strašnije od grijeha, strašnije od nerazumijevanja koje je ona doživjela od drugih, ili nerazumijevanja puta kojim je Krist vodi. Bilo je najstrašnije zato jer je do tada uvijek mogla nešto činiti, bilo zlo (podavati se drugima), bilo dobro (služiti, slijediti), ali je bila djelatna. Sada je potpuno praznih ruku i nemoćna. Nema više što uraditi. Ne razumije što se događa. Osjeća se napuštena. Po prvi puta istinski napuštena. I uhvati je panika.
Isus je zazove
Kad govori uskrslom Isusu „Gospodine, ako si ga ti odnio reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.“ to je vapaj praznih ruku. Kako će slijediti Isusa bez ičega u rukama, kako će zaslužiti spas duše ako nema kome služiti? Spoznaje, svjedočanstva, čuda, sve je to lijepo ali ja moram nešto napraviti da zaslužim spas, da zaslužim raj, da zaslužim tajnu. I tko će me voditi ako je grob prazan.
Kad je Isus zazove imenom „Marijo!“ – ona ga prepozna!!!! I još joj kaže da se ne zadržava jer nije još uzašao ocu nego neka javi učenicima! Pa ona otrči… sva sretna ne samo zato što je uskrsnuo nego i što je dobila neki zadatak, što opet može raditi za Isusa…
Koliko je ovo silno!
Magdalena, a i mi svi, to teško shvaćamo, ali vidimo da je važno. I učenici su shvatili da je to važno: čak su tri evanđelista zapisali (Ivan, Matej i Marko) ovaj događaj.
Marija Magdalena: faze ili oslobođenje, služenje, traženje…
U životu, mi svi prolazimo Magdalenine faze, samo svatko ima svoj raspored… Kad se počnemo gušiti u grijehu zavapimo Isusu i on nas oslobodi od naših demona. Odreknemo se grijeha ali to nije dovoljno. Oni koji samo traže čuda tu zastanu. Dobili su što su htjeli i nastave živjeti dalje. Ako shvatimo da čudo (oslobođenje, ozdravljenje) nije cilj nego sredstvo slijedimo Krista. Gledamo kako čini čuda i danas, ozdravlja, mijenja, dotiče… I onda mu krenemo služiti, shvatimo da je tu oko Isusa nešto jako važno i da je dobro da smo blizu njega. Služimo konkretno, javno svjedočimo, djelujemo… ali ni to nije dovoljno.
Onda se zaljubimo u njegovu Riječ jer shvatimo da je ona još veće čudo od bilo kojeg ozdravljenja i oslobođenja kojem smo svjedočili! Da njegova Riječ ima neku potpuno neobjašnjivu moć, da tu ima neka tajna, neki misterij do kojeg želimo doprijeti. I da sva ona čuda (kako nekad, tako i danas) služe tome da se zagledamo u Riječ i dođemo do misterija koji je ono što nam žudi i cijelo tijelo i naša duša…
Nemirno je srce naše
„Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože“ kaže lijepo sv. Augustin ali kako? Ili „Nada te turbe (…) Solo Dios basta/ Neka te ništa ne uznemiruje (…) samo Bog dostaje“ reći će Terezija Avilska ali kako? Kako do Boga? Pa molimo, čitamo Bibliju, razmatramo… ali ni to nije dovoljno.
Kad naiđu osobna teška vremena, kad se dogode velike nesreće ili lomovi u našim životima a mi ne odustanemo jer znamo da je Isus gospodar svega svijeta, ni to nije dovoljno.
I dalje smo vezani za nešto, na naše oslobođenje, na čuda, na osjećaje radosti ili ganuća koje sve to skupa izaziva u nama, na logiku kojom objašnjavamo svijet. Slijedimo mi Krista ali za nešto se držimo. Onda dođe ono što se zove suhoća. Magdalena pred praznim grobom.
Majka Terezija i tamna noć duše
Kad su me na stogodišnjicu rođenja zvali da javno govorim o Majci Tereziji pročitala sam sve knjige o svetici koje je Verbum objavio. To čitanje je bilo kao duhovna obnova dok nisam došla do jedne u kojoj je govorila o suhoći. Sv. Ivan od Križa to zove „tamna noć duše“, kod Majke Terezije je bio strašan osjećaj da ju je Isus napustio.
Dobila je od samog Isusa poziv da mu služi u novom redu, a taj je poziv bio toliko jasan i konkretan da joj je rekao kakav habit da napravi! Poslušala je protiv ljudske logike i vrlo brzo shvatila da ne može svojim snagama. Neću nikad zaboraviti opis njenog prvog susreta s bolesnikom kojeg je pokupila sa ceste. Bio je sav u ranama iz kojih su izlazili crvi, smrdio je strašno. Ona ga je uzela na ruke i nakon par koraka pustila i povratila. Rekla je: Isuse ja to ne mogu. Onda se pribrala, okrenula prema bolesnom i rekla: Isuse, ja ne mogu ali nosi ga ti.
Umirem kao anđeo
Ponovno ga je uzela na ruke i odnijela u sklonište. Oprala mu rane i stavila ga u čisti krevet.
On je rekao: živio sam kao životinja a umirem kao anđeo. I umro. To je bila lijepa priča, potresna, snažna, Božja… Takvih priča ima puno jer to je žena koja je nakon ovog prvog sve bolesne, pa i gubave, gledala Isusovim očima, nosila ih, otvarala smještaj za njih po cijelom svijetu. I druge ljude je gledala Isusovim očima, svatko tko ju je susreo je otišao promijenjen.
Ta žena da je ušla u suhoću, u tamnu noć duše! Vapila je godinama, uzalud, da joj Isus bude blizu. Govorila je to ispovjednicima i duhovnicima, zapisivala na duhovnim obnovama i to se objavilo (knjiga „Dođi budi moje svjetlo“).
Šokirala sam se
Kad sam pročitala, šokirala sam se. Pa to ne može biti! To ne smije biti! Žena koja je toliko napravila za Isusa, ona ne može biti ostavljena u tamnoj noći duše!
Nazvala sam izdavača (kojeg poznam i jako volim) i napala ga da „kako su to mogli objaviti“? On se branio: da su to odobrile njezine sestre i svećenik koji vodi kauzu za proglašenjem svetom… Ja sam i dalje bila u šoku...
Gnjavila sam svećenike „da kako je to moguće da se govori o tome“ a jedan mi je mudro rekao: da je važno da se pokaže da ni svecima nije lako, da vidimo da je borba neprestana i da ne odustanemo od svoje borbe. To me je malo smirilo, ali i dalje nisam shvaćala do kraja.
Kao dugogodišnji karizmatik uvijek sam pjevala Bogu iz sve glave! I iz srca! Puno stvari u životu sam se mogla odreći, nisu mi bile važne, ali ta radost mi je bila jako važna. Kao zrak u vjeri. Uzalud mi je kapelan govorio da „osjećaji nisu vjera“, znala sam ja to razumom ali nisam mogla živjeti bez radosti. Uhvatila sam se za radost kao Magdalena za mrtvo tijelo.
Ne znam za što da se uhvatim
Onda sam i ja, nakon privatnog loma u životu, ušla u jednu krizu. Bez radosti, bez osjećaja Božje blizine. Znam ja da je on tu ali ne osjećam. Ništa ne osjećam. Magdalena pred praznim grobom. Ne znam za što da se uhvatim, sve je oko mene prazno i pusto, imam dvije prazne ruke s kojima ne znam što bi, prazno srce koje ne znam čime ispuniti… Sve što sam do tada činila (služila, svjedočila, molila), očito nije dovoljno, očito nije dobro, ili nije dovoljno dobro… ali što sad? Kako ću sad bez radosti? I tako sam godinama gledala u prazan grob. „Uzeše mog Gospodina i ne znam kamo ga staviše.“ No, preživjela sam i nisam odustala. Znala sam na pričesti govoriti Isusu: “Isuse, ja sam tvoja, ne daj me!” jer nisam znala ni što mi je, ni što mi treba, ni što da mu kažem. Dok se jednog dana nisam okrenula na drugu stranu. I pogledala u Presveti oltarski sakrament.
Vratio mi se osmjeh na lice
Preselila sam se i u mojoj novoj župi Presveto je trajno izloženo. Sjedeći i gledajući u Presveto ništa se ne događa, nikakvi snažni doživljaji, nikakve manifestacije… ali ima plodova… Kad sam prvi puta ušla u prostoriju, vratio mi se osmjeh na lice i ostao do dana današnjeg. Vratila mi se radost ali drugačija od one prije, kao mirnija, kao čišća… Ozdravljam od nečeg što je bilo duboko u meni, mijenjaju se odnosi s drugim ljudima… Po prvi puta predajem svoj život u Gospodinove ruke i gledam kamo me vodi. Na jedan potpuno drugačiji način od svega do sada. Kaže mi župnik: „Sve činim novo“, kako piše u Otkrivenju.
Od Magdalene je važno naučiti da se treba okrenuti od praznog groba i sigurno ćemo susreti Isusa. Možda ne u onom obliku kakvog smo ga očekivali, ali kad zazove naše ime, znat ćemo tko je i kamo nas vodi!
Evanđelje po Ivanu
12 Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. 13 Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« 14 Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. 15 Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« 16 Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« 17 Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.« 18 Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«
Izvor: frendica.online
Photo: pixabay, istock by getty images
