Izradite herbari sa djecom

I

Biljke su svuda oko nas, i u velikom gradu i na selu uvijek će se moći pronaći biljke prikladne za sakupljanje. Kad se krene u potragu za biljkama koje će se sušiti i slagati u herbarij, korisno je sa sobom nositi stare novine, lopaticu, nožić ili škare, običnu olovku, te post-it papiriće. Lopatica će služiti kao pomoć pri vađenju cijele biljke, ukoliko je ona malena.

Velike biljke, poput ogromnih stabala ne mogu se cijele staviti u herbarij, ali zato uz pomoć nožića ili škara se može odrezati grančica s nekoliko listova. Sakupljene biljke se zatim pažljivo slažu u novine te se uz svaku ubranu biljku na post-it papiriće zapisuje datum kada je biljka ubrana, nalazište (npr. Zagreb, Sisak, Istra,…), opis staništa (npr. uz rub šume, livada, uz more…), te ime biljne vrste ukoliko ga znate.

Potrebno je biti na oprezu jer je mnogo biljnih vrsta u Republici Hrvatskoj ugroženo i zaštićeno, te je takve vrste zabranjeno sakupljati. Budući da je ponekad teško znati koje biljke se smiju brati, a koje ne, obično je dobro izbjegavati brati biljke s lijepim cvjetovima, jer su takve često ugrožene i zaštićene. Najbolji primjer za to su biljke koje se javljaju u proljeće, poput šafrana, jaglaca i visibabe.

Takve biljke je poželjno fotografirati te umjesto pravog primjerka staviti fotografiju u herbarij. Osim toga, važno je paziti i gdje se biljke beru. Naime, u zaštićenim područjima poput nacionalnih parkova i parkova prirode zabranjeno je branje biljaka.

Što nakon sakupljanja biljaka?

Sljedeći korak je sakupljene biljke osušiti prešanjem u novinama. Najjednostavniji način je takve biljke staviti ispod nečega teškog, poput knjiga i sličnih predmeta. Važno je samo da težina predmeta bude ravnomjerno raspoređena na cijeli biljni materijal. Također, svakih nekoliko dana potrebno je zamijeniti novine. Budući da novine upijaju vlagu iz biljaka, kako bi se one što prije osušile, kao i da se ne razviju različite plijesni, stavljaju se u nove novine.

Pritom treba paziti da se biljke lijepo slože i da listovi i cvjetovi, ako ih ima, budu lijepo rašireni. Također, ne smije se zaboraviti uz biljke premjestiti i njihove odgovarajuće post-it papiriće na koje su zapisani podaci o tome kad i gdje su ubrane.

Biljke se nikada ne bi trebale slagati u knjige. Budući da one prešanjem gube vodu, na taj način se mogu uništiti knjige. Biljke je bolje slagati u dva sloja novina, a ponekad i više ako se radi o biljkama koje su „mesnatije“, tj. sadrže veću količinu vode u sebi. Ako se želi sačuvati boja cvjetova na biljkama dobro je staviti i sloj običnih papirnatih maramica tijekom prešanja.

Što nakon sušenja biljaka?

Kada se biljke u potpunosti osuše (nakon nekoliko mijenjanja novina, otprilike nakon dva do tri tjedna), mogu se početi slagati u herbarij. Jako je važno da one budu skroz suhe, jer na taj način će se spriječiti razvoj gljivica i one neće propasti. Također, ukoliko kod biljaka uočite nekakve sitne kuglice koje nisu dio biljke ili čak sitne kukce, takve primjerke je najbolje baciti. Naime, sitne kuglice su jajašca kukaca koji kada se razviju mogu pojesti biljke.

Ono što dalje treba za izradu herbarija su: obični bijeli papiri (A4 format), prozirne plastične folije, škare, ljepljiva traka (selotejp), obična ili kemijska olovka, etikete na koje će se napisati podatci o biljci te jedan fascikl u koji će se na kraju složiti sve biljke.

Prvo se osušena biljka smjesti na bijeli papir. Ukoliko je ona manja, najbolje ju je staviti na sredinu. Ukoliko je veća, potrebno ju je namjestiti tako da ostane dovoljno mjesta u donjem lijevom ili desnom kutu, za etiketu s podacima. Ako je biljka prevelika za papir, onda se ili odreže dio ili se savine tako da cijela stane (ovakvo rješenje je često potrebno kod različitih vrsta trava).

Zatim je potrebno biljku učvrstiti kako se ne bi micala po papiru, a to je najlakše učiniti selotejpom (sa što manjim komadom selotejpa, jer tako izgleda urednije). Također, selotejp se nikada ne bi trebao lijepiti preko cvijeta ili lista, najurednije je ako se to učini preko stabljike. Kod većih primjeraka, biljka se može učvrstiti na nekoliko mjesta. Tako složena biljka se stavlja u prozirnu plastičnu foliju te joj se dodaje ispisana etiketa s podacima o biljci.

Etiketa je svojevrsna osobna iskaznica svake biljke koja se nalazi u herbariju. Na njoj se moraju nalaziti osnovni podaci o svakoj biljci, a to su: ime vrste, nalazište gdje je biljka ubrana i stanište na kojem je ubrana, datum kada je ubrana, te ime osobe koja ju je ubrala. Upravo zbog svega ovoga se zapisuju podaci na post-it papiriće tijekom sabiranja biljaka. Vrlo često nije moguće odrediti odmah o kojoj se biljnoj vrsti radi, u tom slučaju najlakše je potražiti pomoć starije osobe, poput roditelja ili profesora biologije, koji možda znaju što ste ubrali ili se poslužiti knjigama i internetom u odgonetavanju o kojim se vrstama radi.

Kada se otkrije vrsta biljke, osim narodnog hrvatskog imena vrste, bilo bi dobro napisati i latinsko ime vrste. Naime, u cijelom svijetu uobičajeno je vrstama davati latinska imena. Takav sustav je razvijen radi lakšeg sporazumijevanja, budući da svatko na svom jeziku vrste biljaka, životinja i ostalih organizama zove na svoj način. Recimo, tratinčica se na engleskom kaže common daisy, na njemačkom das Gänseblümchen, na talijanskom la pratolina comune, a na francuskom la pâquerette. Kako bi se izbjegli nesporazumi, dogovoreno je da svaka vrsta ima svoje latinsko ime, pa je tako tratinčica na latinskom Bellis perennis L.

Tako postaje nevažno odakle ste i koje narodno ime određene vrste koristite, trebali biste moći pronaći o kojoj vrsti je riječ. Latinska imena se pišu u kurzivu (kosim slovima), a uz ime vrste se piše i određeno slovo ili kratica. To slovo ili kratica označavaju osobu koja je prvi puta otkrila tu vrstu i dala joj njezino latinsko ime. U slučaju tratinčice piše slovo L. koje je kratica za velikog botaničara i prirodoslovca Carla Linnèa koji je i uveo sustav latinskog nazivlja pri imenovanju vrsta.

Ukoliko znate narodno ime biljke, uz pomoć online baze podataka Flora Croatica možete saznati latinsko ime ove vrste.

Za kraj, biljke je još samo potrebno posložiti u fascikl. Postoje različiti načini na koje će se uvrstiti unutar fascikla. Mogu se slagati po abecedi, po skupinama (prvo četinjače, pa zatim dvosupnice, te na kraju jednosupnice), mogu se odvojiti prvo malene, zeljaste biljke, zatim grmovi, te na kraju veliko drveće. Ili, jednostavno, mogu se složiti onako kako se pojedincu najviše sviđa.