Danas vam donosimo priču obitelji Kosalec. Kako je biti majka studentica te istodobno odgajateljica i privatno i poslovno, zna Nikolina. Ona zajedno sa suprugom Vedranom, trenerom i salezijancom suradnikom, podiže svojih dvoje djece. Koliko im je formacija u salezijanskoj zajednici vrijedna u njihovom obiteljskom životu, o važnosti obiteljske podrške, postavljanja granice u odgoju i poticajnim mislima don Bosca, govore u intervjuu.
1. Možete nam ukratko predstaviti obitelj Kosalec?
Nikolina: Mi smo obitelj Kosalec: Vedran, Nikolina, Luka i Rita. Živimo u Zagrebu, na Jarunu. U braku smo 9 godina. Rita ima 7 godina, Luka 3 i pol. Trenutno nas je četvero, uz nadu da će nas djeca uskoro brojčano nadjačati.
Vedran: Volimo vrijeme provoditi zajedno, družiti se s obitelji i prijateljima, ići na izlete… Ove školske godine Rita je krenula u prvi razred Salezijanske osnovne škole u koju s veseljem odlazi. To nam je iznimno drago jer smo odrasli u salezijanskoj župi i želja nam je da i naša djeca u njoj sudjeluju.
2. Kako ste se vi upoznali i zaljubili?
Nikolina: …Ja sam prva uočila Vedrana na misi, kod don Damira. Kako je u to vrijeme Vedran bio trener nogometa u župi mome bratu, zapravo mi ga je mama pokazala. Bio mi je baš zanimljiv. Kasnije nas je spojio zajednički prijatelj.
Vedran: Trebalo je proći više vremena da konačno odemo na kavu. Već nakon druge kave, znao sam da je ona ta za mene.
3. Kako izgleda dinamika života u vašoj 4-eročlanoj obitelji?
Nikolina: Radnim danom dobar dio smo na poslu, u školi, vrtiću. Nakon toga smo zajedno u raznim aktivnostima i druženjima. S obzirom na veliku promjenu u našoj obitelji kao što je škola, Rita se mora ranije probuditi pa je do nedavno to bio veliki jutarnji izazov. Bogu hvala pa molitveni dio nastavi i u školi jer obično jutarnje molitve budu kratke uz obavezan poljubac kipu Marije i molitvu za zagovor u danu. Luka obično doručkuje i vodimo ga kasnije u vrtić, do 9 sati, te mu je zbog toga jutro mirnije u odnosu na Ritu. Rita i ja smo spavalice dok se dečki vole probuditi ranije. Bez obzira koju smjenu radim, nekako je jutro u našoj kući dinamično. Suprug i ja zapravo kratko porazgovoramo, dogovorimo se za ostatak dana te si poželimo lijep i uspješan dan koji će biti Gospodinu na slavu.
Vedran: Kad dođe vikend u kojem nema Nikolininog predavanja, ona i Rita duže odmaraju dok Luka i ja imamo svoje vrijeme, gledamo crtiće, doručkujemo… Večer, kako radnim danom tako i vikendom, nastojimo provesti u miru. To znači da se na vrijeme spremimo za krevet, pročitamo priču i obavezno dan završimo s molitvom i zahvalom.
4. Koje ste „prilagodbe“ u svakodnevici napravili kako bi vam obitelj bila na prvom mjestu?
Nikolina: Kad smo se vjenčali, ja sam još radila u jednom shopping centru u frizerskom salonu što je značilo da 3-4 dana u tjednu radim do 21 sat, uključujući radne vikende. Kada sam ostala trudna s Ritom, upisala sam Učiteljski fakultet sa željom da u budućnosti radim kao odgojiteljica djece rane i predškolske dobi. Nakon isteka porodiljnog, vratila sam se raditi u frizerski salon. To je tražilo veliku žrtvu, kako mene tako i cijele moje obitelji, jer sam opet imala radne dane do 21 sat navečer te predavanja vikendom. Tada izvanredni studij nije bio u Zagrebu, već sam studij upisala u Čakovcu. Žrtva svih motivirala me, naročito uz pouzdanje u Gospodina, da redovito izvršavam svoje obveze i završim fakultet u roku. Kada sam diplomirala, brzo je došla prilika za stažiranje i rad u vrtiću. Radno vrijeme se promijenilo, što je značajno utjecalo na cijelu obitelji. Bila sam oduševljena poslom, odličnim kolektivom, a puno više vremena sam mogla provoditi sa svojom obitelji. Koliko god sam voljela biti frizerka i uživala raditi u divnom salonu sa još divnijim kolegicama, želja za provođenjem vremena sa obitelji bila je jača. Početkom stažiranja ostala sam trudna s Lukom.
Vedran: Jako se trudimo vrijeme poslije posla pa do dječjeg spavanja ostaviti za nas kao obitelj. A onda sve individualne aktivnosti kao šetnje, kave, treninge i slično planiramo u rano jutro ili kasnije navečer.
5. Kako supruga i majka pronalazi vrijeme za studij te koliko je važna podrška supruga i okoline?
Nikolina: Kao i inače, suprug i ja prvo iznesemo želje i potrebe te se onda dogovaramo. Kako mi je ostao još sam diplomski studij za odraditi, odlučili smo da ćemo žrtvovati još svoga vremena da završim studij do kraja dok sam svježa u učenju da to ne ostaje za kasnije. Budući da sam pokazala kako mogu svoje studentske obaveze odraditi na vrijeme, i dalje sam imala podršku supruga i svojih najbližih, mame, tate, brata, svekrve, svekra, tete i mnogih drugih. Suprug je vrijeme dok sam na predavanjima i u učenju bio s djecom. Mene je znalo odmoriti i sjedenje na predavanjima i slušanje. Nastojala sam biti koncentrirana na predavanjima kako bih što lakše riješila ispite. Suprug me uvijek usmjeravao, savjetovao i pokazivao strategije boljeg učenja, opomenuo kad bih kritizirala profesore ili kolege. Evo sad se nalazim na samom kraju studija i jedva čekam diplomirati. Molim i prikazujem svako učenje jer je kraj uvijek izazovan, ali tješi me što će sve uskoro završiti.
6. Što vas je iznenadilo kada ste počeli dobivati djecu, što je bilo „bolje“, a što „gore“ od vaših očekivanja u roditeljstvu?
Nikolina: Dok sam bila trudna s Ritom, imala sam jednu idiličnu sliku obiteljskog života u iščekivanju tako velikog dara. Ignorirala sam tuđa loša iskustva, čak i osuđujući u sebi roditelje koji se žale na svoju djecu. Ubrzo sam zažalila zbog takvog stava, vjerojatno zato što sam ušla u njihove cipele pa ih konačno i razumjela. Kada su krenule neprospavane noći, grčevi, bolno dojenje, trenutna odricanja od druženja, javila se tuga koja je nekada znala nadići radost i zahvalnost za najveći dar koji smo kao roditelji dobili. Bilo nam je potrebno vrijeme da shvatimo što nam zaista treba, kako se možemo odmoriti, kako kvalitetno provoditi dane s malom bebom i slično. Kada sam rodila Luku, bio je već kraj kolovoza i toplo vrijeme pa sam ranije mogla izaći s njim van u kratku šetnju u nosiljci. Rita je rođena u siječnju pa je trebalo puno više vremena provesti u zatvorenom prije prvog izlaska u šetnju. Nakon što sam rodila Luku, poučeni iskustvom, puno smo bolje organizirali vrijeme. Ja sam vodila Ritu na aktivnosti, a suprug je znao ostati kod kuće s Lukom te ga okupati i pripremiti za spavanje dok ja ne dođem i uspavam ga. To mi je vrijeme ispijanja kave puno značilo, obično sam čitala knjigu ili učila za stručni ispit.
7. Koliko vam vaše obrazovanje, Nikolina, pomaže u odnosu s vašom djecom?
Nikolina: Moje obrazovanje pomaže mi na način da bolje mogu razumjeti ponašanje i potrebe svoje djece. Teorijski znam koje su njihove trenutne razvojne faze, ali imam još dosta prostora za napredak u praksi. Suprug je puno smireniji u odnosu prema djeci i zapravo je on taj koji mene uči strpljivosti prema njima. Često se našalim da živim s don Boscom.
8. Koja Don Boscova načela primjenjujete u odgoju?
Nikolina: Suprug stalno ponavlja nit vodilju svetoga Bosca: nije dovoljno samo da ti voliš djecu, oni to moraju osjetiti i znati i samo tako ćeš moć doprijeti do njihovog srca.
Vedran: Druga važna nit je ona što je don Bosco rekao sv. Dominiku Saviu: kada učiš – uči, kada se igraš – igraj se, kada se moliš – moli se, kada odmaraš – odmaraj. Drugim riječima, kada je vrijeme za neku aktivnost, potpuno se predaj i daj u nju te ju napravi najbolje moguće. Da sad ne idemo naširoko, još bismo izdvojili 3 stupa don Boscova Preventivnog sustava: vjeru, ljubav i razum. Njih se često prisjećamo i nastojimo primjenjivati kako je maksimalno moguće u odgoju vlastite djece. Ima tu još puno drugih jako korisnih stvari za odgoj djece i mladih, koje smo naučili odrastajući u salezijanskoj zajednici, ali te smo izdvojili. Moramo ipak još spomenuti pouzdanje u Mariju. Jer ne idu uvijek stvari kako smo mi to zamislili, ali se onda sjetimo tog don Boscovog pouzdanja u Mariju Pomoćnicu kršćana, pa i mi tako pristupimo. Jednostavno pustimo, pomolimo se i vjerujemo da će biti dobro.
9. Savjet drugim obiteljima zašto je vrijedno imati zahtjeve u roditeljstvu?
Vedran: Zahtjeve u roditeljstvu je važno imati zato što djeca traže i trebaju granice. Ne postavljanjem (razumnih) zahtjeva, mi doslovno uskraćujemo svojoj djeci odgoj. Ako se toliko jako pogriješi (nepostavljanjem zahtjeva i granica i sl.), mi možemo „osakatiti“ svoje dijete i učiniti ga „invalidom“. Odnosno nespremnim za život u društvu i zajednici. U cijeloj toj priči jako je bitno držati se svoje riječi i ne popuštati. To je jako teško, ali nema nam druge. To je jedini ispravan put. To također znači da prije postavljanja bilo kakve granice ili zahtjeva, a posebno prije izricanja kazni, treba dobro udahnuti i razmisliti što se želi postići. Tj, ne djelovati „u afektu“. Naravno, pri svemu tomu uvijek maksimalno, koliko je u našim mogućnostima, biti milosrdan, kao što je Otac naš nebeski milosrdan. Naš je osjećaj da ono što našu djecu drži, je ta naša dosljednost. Kako je teško gledati svoje tužno i uplakano dijete. Najradije bih tad popustio i rekao dobro, nije to tako strašno. Ali tada se treba sjetiti da njima činimo uslugu i da će nam jednog dana biti zahvalni za tu našu dosljednost. Primjerice kod jela, ako se ne pojede obrok do kraja, nema ni čašćenja slatkišima. Također nema obroka kako se tko sjeti da je gladan, već se zna kad su obroci i tada treba jesti. Ako ne žele, u redu, ali zna se kad je idući obrok i do tada će biti gladni. Djeca to znaju i poštuju. To pokazuje da se može, ali da nije lako.
10. Kako pronalazite svoje vrijeme kao supružnici?
Nikolina: Nekad je to izazov unatoč tome što imamo odličan baka servis. Suprug je jutarnji, a ja večernji tip. Tako da se uvijek netko nekome prilagodi, ili se ja ustanem ranije ili on ostane duže budan, pa smo zajedno. Smatram da je bolje ustati se ranije, pomoliti zajedno i popričati prije nego djeca ustanu, ali također baš volim spavati. Međutim polako mi se ritam mijenja, nemam snage više ostati dugo budna pa tako ne moram ni duže spavati ujutro. Vjerujem da ću uskoro uspjeti ustati ranije i podružiti se sa Isusom i suprugom i tako lijepo započeti dan.
Vedran: Povremeno djeca prespavaju kod bake i djeda, a nas dvoje odemo na večeru, u šetnju, kino. Ovisi za što se odlučimo taj dan ili tu večer. Tada obavezno svratimo na Kamenita vrata pomoliti se i zahvaliti. To nam je jako drago mjesto s jako lijepom uspomenom, tu smo se zaručili, a i godišnjica braka nam pada na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, 31.5.
Izvor: frendica.hr
