Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: “Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”
Sveti Anzelmo u širokim slojevima Božjega naroda nije tako poznat, popularan i obljubljen svetac kao neki drugi. No, tko čita njegova filozofska, teološka i mistična djela, osobito njegove molitve, ostat će zadivljen i pomalo od njega osvojen, zavoljet će ga. Njega su voljeli i njegovi suvremenici, a jedan je njegov učenik zapisao “da je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svoga vremena”, piše bitno.net
Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad
Sveti Anzelmo rodio se god. 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Nije to veliki grad, danas broji oko 30.000 stanovnika, ali je zato vrlo star. Bio je poznat kao Augusta Praetoria već u rimsko doba. Iz toga se vremena sačuvao još i danas Augustov trijumfalni luk.
Anzelmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima. Otac mu Gundulf bio je rodom iz Lombardije. Anzelmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje ostade sve do god. 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe. Anzelmo je volio svoju majku pa ga je njezina bolna smrt pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Kroz tri je godine proveo po Francuskoj lutalački život, o kojem malo znamo.
U normandijskom gradu Beču živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji kasnije postade nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Beč. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka, te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom, jer je Anzelmova duša bila žedna znanja. Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život, tako je god 1060. postao benediktinac. Već tri godine kasnije, postaje prior samostana, a god. 1078., opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome, što je na osobit način pronašao Boga, Njime bio tako zahvaćen da mu se posve predao i posvetio. Njegov život postade potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinki: “Moli i radi!”
Plodan pisac
Redovnička sredina bila je za Anzelma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i poučavanjem. Anzelmo je mnogo napisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godina 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastadoše i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojanosti i biti. To su: ‘Monologion’ ili ‘Primjer razmišljanja o vjeri’, te ‘Proslogion’ ili ‘Vjera koja traži razumno opravdanje’. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Proslogion mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela.
Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je još čitav niz djela, kao što su: ‘O istini’, ‘O slobodnoj volji’, ‘O padu đavla’. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090., Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednom pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaze svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek god. 1094., i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov ‘O utjelovljenju Riječi’.
Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica
Godinu dana kasnije naslijedio je Lafranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju, i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: “Anzelmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica.” Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva puta je morao ići u progonstvo.
Zanimljivo je, da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: ‘Zašto je Bog postao čovjekom?’, ‘O izlaženju Duha Svetoga’, ‘O slaganju Božjega sveznanja, predodređenja i milosti za slobodnom voljom’. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i ‘Proslogion’ među filozofskim djelima.
Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju.
Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima
Tek godine 1720., papa Klement XI. proglasio ga je naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja, koji se pretvaraju u najljepše molitve.
Tako on moli: “Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!”
Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: “Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”
Ime Anzelmo potječe iz staronjemačkoga te znači “od Boga zaštićen”.
Izvor: frendica.hr/bitno.net
