Danas je Stepinčevo. Blagdan nebeskog rođenja našeg blaženog kardinala, blagopokojnoga zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Viktora Stepinca. Kardinal Stepinac živio je u teškim, turobnim vremenima dva svjetska rata i poraća. No to ga nije omelo u dosljednom i iskrenom zagovaranju vjere, ljubavi, pravde i nade.
Zbog sve veće raširenosti pobačaja, potaknut „odgovornošću pred Bogom i ljubavlju prema narodu“, nadbiskup Stepinac odlučio je uputiti pismo liječnicima kako bi ih potaknuo na razmišljanje i probudio njihove savjesti. Iako svjestan kako će njegove riječi kod mnogih izazvati samo „prezirni smiješak“, nadbiskup poput pravog pastira Crkve, oštro, ali s ljubavlju naviješta Božji zakon. Njegove su riječi, nažalost, vrlo aktualne i danas, prenosi Bitno.net.
Vrlo poštovani gospodine!
Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu, iz kojega sam nikao, i pijetet prema domovini potiče me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim s nekoliko riječi u pitanju, koje ne samo duboko zadire u ljudsku savjest, nego je od golemoga značenja za čitav narodni život.
To je pitanje abortusa koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo dobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici opravdanje i ovaj moj apel na Vas.
Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti, da on bude nešto drugo nego što u istinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grješno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za sticanjem.
Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama i teško ranilo stablo narodnog života u naše doba.
No, dok pred one koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja, iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenljive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života nanio porok pobačaja.
Stoga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda. Upravo stoga s druge strane ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda, kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane.
U svijesti dakle velike odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavlju, kojom sam ih pisao, obraćam se evo na Vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječnika, te vas molim, da u okviru svoga znanja, gdje je (uz religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.
Neka Vas u tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni.
U Zagrebu, 10. siječnja 1940.
Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački
Izvor: frendica.hr/bitno.net
