Bilo je to prije nekih 4-5 godina. Tada sam bila na samom početku šeste trudnoće.
Jedan dan sam se probudila sa jakim bolovima u trbuhu te sam otišla na hitnu. Ostavili su
me u bolnici na promatranju da vide što i kako će biti sa bebom. Iako se trudim živjeti Božju
volju, teško je podnijeti gubitak bilo koje bebe pa makar i na samom početku trudnoće, jer
već je ovdje i već sam dobila ljubavi za njega. Isti trenutak, iste sekunde – jednostavno voliš.
Uz sve neodumice, sve strahove, uz svaku moju neku drugu volju i neki drugi plan; ipak ta
ljubav dođe iznad svega.
U bolnici
Pored mene u sobi ležala je jedna žena. Divna, mlada, plave kose… bila je trudna 16
tjedana. Dakle, skoro na pola puta. Bila je hospitalizirana zbog kamenca u bubregu. Gledala
sam ju ljubomorno kako gladi trbuh i kako priča toj bebi, baš onako filmski ili možda onako
kako bi svaka majka trebala, još dok je u trbuhu. Ja nisam baš taj tip, ali mi je bilo lijepo za
vidjeti. Čak sam se pitala zašto ja ne mogu tako? Sada, nakon toliko trudnoća pa kako mi
nikada nije došao taj instinkt?
Bilo je jutro i čekale smo vizitu. Mene su otpustili taj dan kući, bilo je sve u redu. A mojoj
cimerici su rekli da njen double test nije dobar te da su velike šanse da dijete ima određenu
kromosomsku bolest te da mora to jutro odlučiti kako želi dalje. Ako želi prekinuti trudnoću,
mora zatražiti komisiju te joj je rečeno da ako zatraži da će vjerojatno biti odobreno.
Očekivala sam slom te žene, tugu, suzu….
Riječi nisu doprle…
No dogodilo se nešto sasvim suprotno. Trenutno je prestala gladiti svoj trbuh, ustala se sa kreveta i nazvala muža pa potom majku, svi su se složili da je najbolje da zatraži komisiju da odobre prekid trudnoće čim prije kako se dijete ne bi mučilo u budućnosti. Tada je meni krenula suza. Nikada se nisam sporije spremala nego taj dan samo da što duže ostanem u toj sobi jer možda mogu ja nešto reći…
Nažalost, ni jedna moja riječ nije doprijela do nje. Ona je u pola sata donijela odluku ubiti svoje dijete
jer vjerojatno nije zdravo, ona ga je u roku pola sata prestala voljeti, prestala mu pričati,
prestala ga gladiti… Rekla je da je tako najbolje. I za to dijete i za obitelj. Nema muke. Doći
će neko drugo dijete, pa će možda to dijete imati više sreće biti zdravo. Rekla je da ona
nema vremena “hodati oko doktora” ostatak svog života i ostaviti sve oko čega se trudila iza
sebe; a šanse da je to dijete zapravo bolesno je bilo 1:30. Dugo nakon toga sam se pitala
gdje nestane ta majčinska ljubav? Jel zaista ta žena lišila to svoje dijete života? Koju cijenu
plaća danas?
U kakvom to svijetu živimo
Taj dan je bio i moj početak shvaćanja u kakvom svijetu živimo… Uvijek je toga bilo, reći će
mnogi, ali ja mislim da nikada nije bilo više nego danas. Danas nam to na velika vrata ulazi u
domove, u srca, u naše duše pod krinkom čina dobrostivosti i milostivosti. Evo, jedan naš
poznati psiholog je, da bi uzdizao sebe, pisao o tome kako je svoju ženu vodio na pobačaj.
Pisao je to na tako jedan perfidan način tako da su ga ljudi, najviše žene, zapravo žalile. U
najmanju ruku, kao da je imao rak kojeg je prebolio, a ne kao da je vodio ženu da zajedno
ubiju vlastito dijete. Pitam se, što njegovo drugo dijete misli o tome? Što će misliti jednog
dana kad odraste i pročita tatine kolumne? Super, imala je više sreće pa se rodila…
Razna testiranja
Pa gledam reklame. Čim samo malo zagrebeš po internetu evo iskaču sa svih strana razna
testiranja… obično reklamiraju naše “poznate ženske ličnosti” tj “žene koje se guraju kao
neki idoli” sve sretne, vesele, lijepo obučene, našminkane sa trudničkim trbusima
“preporučuju svima testiranje u trudnoći jer nema ništa ljepše nego znati da čekate zdravu
bebu pa možete imati i mirnu trudnoću” ne pokazujući i drugu stranu, stranu smrti i patnje do kraja života pa vjerojatno i one u vječnosti izostavljajući podatak da većina rezultati svih tih skupih testova ionako nije točna.
Sir 33,23
“U svim djelima svojim budi gospodar i ne daj da ti se okalja čast!”
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala
Izvor: frendica.hr
