Odgađanje uključivanja djece u sustav obrazovanja ne mora značiti nešto loše, dapače u članku u prijevodu s portala Quartz “Stanford researchers show we’re sending many children to school way too early, zaostanite da biste uhvatili prednost” koji prenosi saznjanja istraživanje Sveučilišta Stanford iz 2015. godine možemo vidjeti da se samoregulacija i ishodi mentalnog zdravlja značajno poboljšavaju kada djeca ulaze u preškolski sustav obrazovanja sa 6 godina u odnosu na polazak sa 5 godina kako je do sada bilo uobičajeno u SAD-u. U svojem istraživanju usporedili su podatke i ishode s nekoliko europskih zemalja:
“Roditelji ako se pitate hoćete li pričekati godinu dana da pošaljete svoju djecu u vrtić, uzmite ovo u obzir: Nova studija sa Sveučilišta Stanford pokazuje da su danska djeca koja su odgađala vrtić do godinu dana pokazala dramatično višu razinu samokontrole. “Utvrdili smo da je odgađanje vrtića na godinu dana smanjilo nepažnju i hiperaktivnost za 73% za prosječno dijete u dobi od 11 godina”, rekao je u priopćenju Thomas Dee, jedan od koautora i profesor na Stanford Graduate School of Education. Dee je svoje istraživanje proveo s Hansom Henrikom Sievertsenom iz Danskog nacionalnog centra za društvena istraživanja, koji je rekao Quartzu da je utjecaj snažan i trajao dugo: “Bili smo pomalo iznenađeni koliko je trajan učinak bio.” Učinak kasnijeg uključivanja u sustav obrazovanja na hiperaktivnost i nepažnju nije se s vremenom smanjio, kako su očekivali, već se povećao: zapravo, odgoda od jedne godine gotovo je eliminiralo mogućnost da će prosječno dijete u dobi od 11 godina imati rezultate izvan raspona normalnog za dob.
Nepažnja i hiperaktivnost-osobine poremećaja hiperaktivnosti s nedostatkom pažnje (ADHD)-oslabljuju djetetovu samokontrolu, a prethodna istraživanja pokazuju da su razine samokontrole u djetinjstvu povezane s postignućima. U studiji na Stanfordu djeca s nižom ocjenom nepažnje i hiperaktivnosti imala su više ocjene u školi. U zemljama poput Finske i Njemačke djeca već relativno kasno polaze u školu. Čini se da djeca kasnije u životu ne prolaze gore zbog izgubljenog vremena, inače poznatog kao djetinjstvo: Finska ima dobre rezultate na međunarodnim testovima 15-godišnjaka. Američka djeca nekad su kretala u vrtiić s pet godina. Danas, prema studiji, oko 20% američkih vrtićanaca ima šest godina. Iako su neke promjene posljedice pomaka datuma dobne granice za polazak u školu, velik dio toga može se pripisati roditeljima koji zadržavaju djecu kod kuće kako bi im dali određenu prednost (starija djeca su sposobnija, a njihova sposobnost čini ih samopouzdanijima – ili je barem tako u teoriji.) Polazak u školu najčešće odgađaju imućniji roditelji kao i roditelji dječaka, kaže se u studiji.(…)
Postavljena je jedna zanimljiva hipoteza: omogućuje li kasnije pohađanje škole djeci više vremena za razvoj kroz nestrukturiranu igru? Razvojna psihološka istraživanja naglašavaju važnost maštovite igre(igre uloga) u pomaganju dječjoj emocionalnoj i intelektualnoj samoregulaciji. “Djeca koja odgađaju polazak vrtić mogu imati produženu (i vremenski primjerenu) izloženost takvim zaigranim okruženjima”, istaknuto je u studiji. Vrijeme za zabavu, djeco.”
Američki vrtić “kindergaten” predstavlja zapravo početak školovanja i strukturiran je više kao naša “mala škola” ili “predškola”, a manje kao vrtić kakvog mi poznajemo. Dakle u članku se radi o početku sustavnog obrazovanja s 5 godina. S obzirom na to da američki roditelji većinom nemaju pristup kvalitetnim dnevnim centrima za čuvanje djece “daycare” koji su u SAD-u vrlo skupi, većina djece koja odgađa polazak u predškolu ostaje kod kuće i sudjeluje u skraćenim programima poput različitih igraonica, sportskih tečajeva ili slično. Danska pak ima odličan sustav skrbi za djecu čiji roditelji rade, ali je strogo ograničen (i u praksi se stvarno i provodi) broj sati koji dijete ovisno o dobi može provesti u vrtiću kao i pedagoški standard omjera odgajatelja i djece itd.
Iako niti sustav obrazovanja SAD-a niti Danske, Njemačke ili Finske ne možemo usporediti s našim sustavom koji ima svoje povijesne i socioekonomske specifičnosti ipak iz ovog istraživanja možemo donijeti zaključiti kako je djetinjstvo važno i kako je igra, pa i to čega se djeca igraju i kako se igraju ima snažne i dalekosežne posljedice na njihov zdrav razvoj.
Izvor: Quartz, Cijeli članak pročitajte ovdje, Stanford Graduate School of Education, istraživanje potražite ovdje, “The Gift of Time: početak školovanja i mentalno zdravlje” National Bureau of Economic Research ovdje
Izvor: frendica.hr
