Može li netko upisati fakultet bez da je završio srednju školu ili gimnaziju? Može li netko samo zato što dobro izgleda biti glumac ili pjevač, jer to jako voli, a ima poteškoća sa sluhom? Može li nas netko od prijatelja, kome najviše na svijetu vjerujemo, operirati a da nikad nije vidio operacijsku salu? Može li netko zamoliti pilota da mu da samo malo pilotirati jer on eto jako voli avione? Sve su to besmislene želje, koje naravno, nitko normalan ne bi udovoljio, a ako bi se saznalo da je netko to učinio, svi bi smo to jednoglasno osudili.
Za svako zvanje, za svaki posao ili neku posebnu prigodu treba biti kvalificiran, dobro obučen, da bi se ostvarili željeni rezultati. Samo zato što netko smatra da je dobar čovjek, za razliku od onih kvalificiranih, a za koje zna da nisu dobri, nećemo mu povjeriti da nas operira, pilotira, niti ćemo se lijepo zabavljati uz njegovo pjevanje bez sluha.
Mislim da se u tome svi slažemo. No, zašto je po pitanju kumstva na krštenju ili na krizmi drugačije? Zašto za sve ozbiljno u životu trebaš imati minimalne uvjete, samo po pitanju kumovanja ne? „Mi želimo tu i tu osobu za kuma ili kumu, ali znate, nema sakramente, živi nevjenčano, ali je jako dobra osoba“. Nitko ne dvoji da je dotična ili dotičan izvrstan čovjek, ali ako nema minimalne uvjete, ne može kumovati.
Župnik s nekoliko tisuća, pa čak i preko deset tisuća vjernika ne može sve osobno poznavati iz razloga što većina od njih ne dolazi redovito na misu. Neke viđamo na sprovodima, ali to nije dovoljno da bi župnik imao kvalitetnu informaciju o njihovom vjerskom životu koji je preduvjet za kumovanje, a tek onda se provjerava ima li sve potrebne sakramente. Krštenje i Krizmu uglavnom svi imaju, no problem je s onima koji žive crkveno nevjenčani: bilo da su u civilnom braku ili pak u nekoj drugoj partnerskoj kombinaciji. To se odnosi i na dečka i curu koji su odlučili živjeti zajedno. Tu nastaju najčešći problemi, pa čak i neugodni komentari kao npr.: „Što se Crkva imati miješati u to kako oni žive?“ Ne, Crkva se u to ne miješa, ali ima neka svoja pravila koja vrijede jednako za sve.
Dakle: ako potencijalni kum nije kršten, krizman, crkveno vjenčan ili živi u vanbračnoj zajednici, niti jedan svećenik ne smije mu dati posvjedočenje za kumovanje. Nema te ovlasti. Takav je crkveni zakon. To što je netko negdje pronašao svećenika za kojeg kaže da mu je platio i dobio tu potvrdu, jednostavno nema smisla. Može se on hvaliti kako je sve nadmudrio, ali u teološkom pogledu dijete za koje misli da mu je kum, pred Bogom je ostalo bez kuma. A podmitljiv kolega svećenik, koji u nečijim očima može ispasti dobar i fleksibilan, s kojim sve možeš dogovoriti, jest da to i platiš, ali u Isusovim očima takav ostaje samo „najamnik“, a ne pastir.
Svi oni koji se hvale: i kumovi i roditelji djeteta, kako su prevarili svećenika jer su mu podmetnuli nevažeću potvrdu moraju se onako iskreno zapitati: „Jesu li doista prevarili župnika?“ Znate koga su prevarili? Ono nedužno dijete, kojem su u samom startu sakramentalnog, odnosno duhovnog života objesili uteg oko vrata. Sa svetinjama se ne isplati poigravati, jer se to kad-tad zna nekome obiti o glavu? No, valjda roditelji najbolje znaju što će učiniti za vlastito dijete?
Oni kojima je krštenje samo dio folklora, jer i sami nisu vjernici, baš je svejedno: bitno da su to obavili, no one obitelji, kojima je krštenje puno više od pukog običaja, trebale bi razmisliti o tome, ako se možda prevarilo svećenika, može li se prevariti Boga?
Izvor: Facebook, autor: Ljubo Vuković
Izvor: frendica.hr
