Jedna od mojih najdražih uspomena iz Božićnog vremena i iz djetinjstva uopće je jedna večer u adventu ratnih godina kada je nestalo struje. Tada se to često događalo. Sestra i ja smo bile sa tatom doma, i tata je upalio svijeće koje smo imali pripremljene za tu prigodu. Aktivnosti koje smo planirali za to popodne sada je bilo nemoguće provesti, slabo svjetlo svijeće obasjavalo je sobu taman dovoljno da se možemo vidjeti.
Tata je izvadio note sa božićnim pjesmama, i sjeo za klavir. Svirao je a mi smo pjevali, najprije poznate pjesme a zatim smo učili nove. Još se dobro sjećam te tanke crvene notne knjižice i svaki puta kada ju vidim sjetim se one večeri. Puno puta smo još pjevali svi zajedno uz klavir u advetnskim i božićnim večerima, ali baš ovo je zauvijek ostala posebna uspomena. Sada kada sam odrasla nije mi teško naslutiti da su te večeri unatoč mojim lijepim uspomenama okolnosti bile daleko od idealnih. Bio je rat, budućnost je bila nesigurna, tko zna kakve je sve brige i strahove nosio moj otac. Na kraju, nestalo je i struje.
Dom i obitelj upravo tome služe. Oni su zaklon, zaštita od teških vremena, sigurna luka za odmor i okrijepu i sigurno sklonište u kojima djeca rastu i jačaju se, uče i stvaraju uspomene dok ne ojačaju i nisu spremni i sami izaći u svijet.
Zato danas, kada nas strah i nesigurna budućnost sustižu sa svih strana, kada se ljuljaju neke stvari koje smo du jučer smatrali sigurnima i samorazumljivima, sjetimo se da je tu i dalje naša obitelj i naš dom, i da i u ovom mraku možemo upaliti svijeću i pjevati.
Mi imamo ključeve svog Doma. Možemo odlučiti zatvoriti vrata svoga Doma vijestima koje razaraju duševni mir nas i naše obitelji. Ne zato da zakopamo glavu u pijesak, nego zato da ograničimo svoju izloženost onome na što ne možemo utjecati.
Vjerojatno ne možeš urediti dom iz snova. Gotovo je nemoguće sustići one divne slike iz kataloga, kada po stanu operiraju male ručicie i nožice i brinu se da bude zabavno. Možda ne možeš kupiti nove zavjese, a kauč u dnevnoj sobi je napukao. Ipak, posve je sigurno da možeš urediti dom iz najljepših uspomena. Gdje otac i majka sakupljaju snagu za težak život u vanjskom svijetu voleći svoju djecu i provodeći vrijeme sa njima, dom u kojem djeca rastu s osjećajem sigurnosti i zaštićenosti bez obzira kave sve oluje bjesne vani, gdje se pričaju lijepe priče, pjevaju pjesme, sve se dijeli, puno se voli,a ponekad se i malo posvađa. Dom je to u kojem djeca gledaju lica, nasmijana a nekad namrgođena i plačna, gdje se uče grliti i rukovati i gdje se puse i zagrljaji dijele bez ograničenja i mjere. Jer vrijeme ide i ovo što nas sada muči će proći, ali samo sada nam je dano da ispunimo ovaj prevažni zadatak, i nemojmo ga potratiti gledajući u naš strah, jer Bog je veći i od njega i nije nas zaboravio.
Neki kažu, sada kada su nam maknuli iz Došašća i Božića sve što nas je ometalo, sada ga napokon možemo doživjeti kako bi trebalo. Ja ipak mislim ovako: nemaju drugi vlast uplitati se u odnos Boga i čovjeka, u odnose u obitelji. Nego, kamo smo naumili krenuti i za što ćemo se boriti sami odlučujemo, a uvijek će biti sa strane neke stvari koje će nas dozivati da skrenemo sa puta: nekada u blješatavilo lampica i zabave, nekada u zaglušujuću tminu straha i očaja.
Želim nam zato svima, da kroz ovo vrijeme hrabro kročimo ne obazirući se na ništa što nam želi skrenuti pogled sa Božića prema kojemu idemo.
Zagrlite svoju djecu, zagrlite muža, prihvatite svoj nesavršeni dom i pjevate Božićne pjesme punim srcem!
Izvor: frendica.hr
