Danas sam se vratila u prošlost. U vrijeme pisanja dnevnika koje sam aktivno vodila od trećeg razreda osnovne škole pa sve do fakulteta. Te su mi uspomene sada dokaz neiscrpnog vrela koje je do mojih dvadesetih godina uvijek bilo na rubu, zakopano, skrivano. Sjećam se pjesama koje sam sramežljivo čitala drugima, sastavaka koje su uvijek hvalili i koje sam trebala čitati pred razredom, a nije mi bilo po volji.
Sjetila sam se bake koja me učila šivati i mašine koju sam povremeno vadila iz nekog kuta u stanu i na njoj nešto stvarala, robe koju sam prekrajala ne znajući zašto mi to ide i zašto to volim.
Prisjetila sam se i mnogih grupa koje sam osnivala, organizacije događanja, pečenja kolača za prijateljice. Ni tome nisam pridavala veliku pozornost, dolazilo je prirodno.
Nisam nikad razmišljala o talentima, o riječi talent, o tome kako život treba usmjeravati prema njima, razvijati ih. Sve je išlo nekim svojim putem bez velike svijesti koristim li vlastite resurse ili gnjilim, zašto sam ponekad silno zadovoljna, a ponekad silno nezadovoljna. I tako se u život dovuklo tinejdžersko vrijeme, popraćeno burnim događajima i genijalnim prijateljstvima, ali u meni se pisala i neka sjetna knjiga. Kako je vrijeme odmicalo sve sam češće osjećala teške rečenice svoje duše, ne znajući što ih uzrokuje.
Prošle su i te godine, prava je ljubav zakucala na vrata, fakultet se privodio kraju, ali ta sjetna knjiga i dalje je bila tu. Ponekad me žuljala svojim riječima, ponekad sputavala svojim poglavljima, a ja i dalje nisam bila svjesna da u meni stoji nešto neiskorišteno što mi ne da mira.
Nedavno sam pročitala citat, ne znam čiji, da ustajala voda postaje otrov… to je rečenica koju sada potpuno razumijem, rečenica koja je objasnila moju sjetnu knjigu koja je napokon završena i odložena u uspomene.
A sve se okrenulo osnivanjem amaterske dramske skupine kada je riječ talent došla u prvi plan i otvorila sve zaključane pretince. Skinula lokote s mnogih zabarikadiranih i nedovoljno korištenih vještina, riječ koja je polomila dobro utvrđenu branu i dopustila da poteče život kakav se čovjeku živi punim srcem.
I više nije bilo stajanja. Moje su riječi potekle u priče, u predstave, u romane. Moja ljubav prema šivanju prelila se na stvaranje kostima za nastupe, moja volja za organizacijom sada je bila okarakteriziran kao talent kojim sam vješto baratala na vlastito zadovoljstvo i na korist skupine koju sam vodila.
Danas sam talente stavila na mjesto koje zaslužuju, danas je ta riječ u fokusu mog rada. Danas na nezadovoljstvo gledam drugim očima. Nezadovoljstvo je pojam koji koristim u svojim komunikacijskim radionicama kako bih druge potakla da se zagledaju u sebe, jer u sebi imaju resurse za kvalitetan život i zadovoljstvo. Danas svoje organizacijske sposobnosti koristim kako bih stvarala projekte koji će osnažiti i male i velike, danas svoje riječi koristim kako bih ispisivala romane koji će poticati, krijepiti, iz ljudi izvlačiti snagu i vještine koje posjeduju, a da ih možda nisu ni svjesni.
Danas razumijem koliko je važno iskoristiti se, upotrijebiti se, stvarati jer nas kaljuža nezadovoljstva dočekuje na svakom mjestu gdje nismo postavili temelj svog talenta i na njemu izgradili nešto dobro. Od talenata se ne možemo sakriti. Zakopamo li ih i zaboravimo, ne nestaju, nego gnjave našu svakodnevicu. Osjećamo ih na usnama dok zavidno šapućemo o onima kojima ide, ne želeći priznati kako su ti kojima ide samo ljudi koji su iskoristili talente. A naši nas zovu iz dubina, šalju gorki okus u život jer su sami ogorčali od stajanja. Vape iz nutrine i podsjećaju da je naša voda ustajala, da se pokrenemo, da vremena još ima i da godine stvaralaštva ne prolaze dok god dišemo.
Želim nam svima da u svom životu obilno koristimo i iskoristimo svoje talente. Sve o mojim radionicama, romanima i besplatnom projektu za kreativne klince možete pronaći na paresia.hr.
Do čitanja!
Izvor: frendica.hr
