The Guardian je 09.05. 2020. objavio odličan članak pod naslovom “Stvarni Gospodar muha: što se dogodila kada je šest dječaka ostalo nasukano na pustom otoku 15 mjeseci” Članak ne krije pohvalu katoličkom obrazovanju koje je uvelike doprinjelo preživljavanju dječaka. Sažetak članka donosimo u nastavku: “Peter je bio najmlađi sin Arthura Warnera, nekad jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Australiji. Još u 1930-ima Arthur je vladao golemim carstvom zvanim Electronic Industries, koje je u to vrijeme dominiralo radijskim tržištem u zemlji. Peter je odgojen tako da slijedi očeve korake. Umjesto toga, u dobi od 17 godina pobjegao je na more u potrazi za avanturama i proveo narednih nekoliko godina ploveći između Hong Konga i Stockholma, Šangaja i Sankt Peterburga. Kad se napokon vratio pet godina kasnije, razmetni sin ponosno je uručio ocu certifikat švedskog kapetana. Neimpresioniran, gospodin Warner zahtijevao je da njegov sin nauči korisnu profesiju. “Što je najlakše?” – upita Peter. “Računovodstvo”, lagao je Arthur.

Peter je otišao raditi za očevi kompaniju, ali more ga je još uvijek privlačilo i kad god je mogao odlazio je u Tasmaniju, gdje je zadržao svoju ribarsku flotu. To ga je zimi 1966. dovelo u Tongu. Na putu kući skrenuo je malo u obilazak i tada je ugledao: otočić u azurnom moru – Ata. Otok je bio naseljen, sve do jednog mračnog dana 1863. godine, kada se na horizontu pojavio robovski brod i otplovio s domorocima. Od tada je ‘Ata bio napušten – proklet i zaboravljen.
Ali Peter je primijetio nešto neobično. Gledajući kroz dvogled, ugledao je spaljene mrlje na zelenim liticama. “U tropima je neobično da požari spontano počnu”, rekao nam je pola stoljeća kasnije. Tada je ugledao dječaka. Kosa do ramena. Ovo divlje stvorenje skočilo je s litice i zaronilo u vodu. Odjednom ih je slijedilo više dječaka koji su vikali punim plućima. Nije trebalo dugo da prvi dječak dođe do čamca. “Zovem se Stephen”, povikao je na savršenom engleskom. “Nas je šestero, a smatramo da smo ovdje 15 mjeseci.”

Dječaci, jednom ukrcani, tvrdili su da su učenici internata u Nukualofi, glavnom gradu Tonge. Dosadili su im školski obroci, pa su odlučili jednog dana isploviti ribarski brodom, ali ih je ubrzo uhvatila oluja. Vjerojatna priča, pomislio je Peter. Upotrijebivši svoj dvosmjerni radio, nazvao je Nukualofu. “Imam ovdje šestero djece”, rekao je operateru. “Spremni”, stigao je odgovor. Napokon, na radio je došao vrlo potresen operater i rekao: „Pronašli ste ih! Ovi su dječaci proglašeni mrtvima. Pogrebi su održani. Ako su to oni, ovo je čudo! ”

U slijedećim mjesecima pokušao sam što je moguće preciznije rekonstruirati ono što se dogodilo na ‘Ati. Petrovo pamćenje pokazalo se izvrsnim. Čak i u dobi od 90 godina, sve što je prepričavao bilo je u skladu s mojim najistaknutijim izvorom, Manoom, tada starim 15 godina, koji sad ima 70 godina, koji je živio samo nekoliko sati vožnje od njega. Pravi Gospodar muha, rekao nam je Mano, započeo je u lipnju 1965. Protagonisti su bili šest dječaka – Sione, Stephen, Kolo, David, Luke i Mano – svi učenici u strogom katoličkom internatu u Nuku´alofi. Najstarijem je bilo 16, najmlađem 13 i jedna im je stvar bila zajednička : dosada. Tako su smislili plan za bijeg: na Fidži, udaljen nekih 500 milja, ili čak sve do Novog Zelanda.
Postojala je samo jedna prepreka. Nitko od njih nije posjedovao brod, pa su odlučili “posuditi” brod gosp. Taniela Uhila, ribara kojeg nisu voljeli. Dječacima je trebalo malo vremena da se pripreme za putovanje. Dvije vreće banana, nekoliko kokosa i mali plinski plamenik bile su sve zalihe koje su spakirali. Nije nikome od njih palo na pamet da donese kartu, a kamoli kompas.
Nitko nije primijetio mali brod koji te večeri napušta luku. Nebo je bilo vedro, samo je blagi povjetarac raspetljavao mirno more. Ali te noći su dečki napravili ozbiljnu pogrešku. Zaspali su. Nekoliko sati kasnije probudili su se po nevremenu. Bilo je tamno. Dizali su jedro koje je vjetar brzo rastrzao. Sljedeće je slomilo kormilo. “Plovili smo osam dana”, rekao mi je Mano. „Bez hrane. Bez vode. ” Dječaci su pokušali uhvatiti ribu. Uspjeli su sakupiti malo kišnice u izdubljene školjke kokosovog oraha i podijelili su ih ravnopravno između sebe, jedan gutljaj ujutro, a drugi uvečer.

Zatim su, osmi dan, ugledali čudo na horizontu. Mali otok, da budemo točni. Ne tropski raj s valovitim palmama i pješčanim plažama, već gromoglasna stijena, koja se proteže više od tisuću metara izvan oceana. Ovih dana se „Ata smatra nenastanjivom. Ali “kad smo stigli”, napisao je kapetan Warner u svojim memoarima, ” dječaci su uspostavili malu zajednicu s vrtom za hranu, izdubljenim drvom za pohranu kišnice, teretanom, terenom za badminton, kokošinjcima i stalnom vatrom, sve uz pomoć vlastitih ruku, starog noža i odlučnosti” Dok se dječaci u „Lord of the Flies“ bacaju nad vatrom, oni su u ovoj stvarnoj verziji pazili svoj plamen tako da se nikad nije ugasio, duže od godinu dana.
Djeca su pristala raditi u dvije ekipe, sastavljajući strogi popis za vrt, kuhinju i stražu. Ponekad su se svađali, ali kad god se to dogodilo, rješavali su to nametanjem time- outa, tj. pauze. Dani su im započinjali i završavali pjesmom i molitvom. Kolo je izradio improviziranu gitaru iz komada drva, pola školjke kokosovog oraha i šest čeličnih žica izvađenih iz njihovog olupljenog čamca – instrumenta kojeg je Peter čuvao svih ovih godina – i svirao je da bi na taj način pomagao u popravljanju raspoloženja. Cijelo ljeto jedva da je padala kiša. Pokušali su sagraditi splav kako bi napustili otok, ali on se raspao u prvom pokušaju.

Najgore od svega, Stephen se jednog dana okliznuo, pao s litice i slomio nogu. Ostali su momci krenuli prema njemu i pomogli mu da se vrati na vrh. Nogu su mu učvrstili štapovima i lišćem. “Ne brini”, našalio se Sione. “Mi ćemo raditi tvoj posao, dok ti ležiš tamo kao sam kralj Taufaʻahau Tupou!”

U početku su preživjeli od ribe, kokosa i pitomih ptica Kasnije, kad su stigli na vrh otoka, pronašli su drevni vulkanski krater, u kojem su ljudi živjeli stoljeće prije. Tamo su dečki otkrili divlje taroe, banane i piliće (koji se razmnožavaju stotinu godina otkako su otišli posljednji Tonžani).
Konačno su spašeni u nedjelju, 11. rujna 1966. Lokalni liječnik kasnije je izrazio zaprepaštenje mišićavim tijelima i Stephenovom savršeno zacijeljenom nogom. Ali ovo nije bila mala pustolovina dječaka, jer kada su se oni vratili u Nukualofa policija se ukrcala na Peterov brod, uhitila ih i bacila u zatvor. Gospodin Taniela Uhila, čiju su jedrilicu dječaci „posudili“ 15 mjeseci ranije, još uvijek je bio bijesan, pa je odlučio podnijeti tužbu.

Srećom po dječake, Peter je smislio plan. Palo mu je na pamet da je priča o njihovom brodolomu savršeni hollywoodski materijal. Budući da je bio korporativni računovođa svog oca, Peter je upravljao filmskim pravima tvrtke i poznavao ljude iz televizijskih kuća. Tako je iz Tonge nazvao upravitelja Kanala 7 u Sydneyu. “Možete dobiti prava za Australiju”, rekao im je. Zatim je Peter platio gospodinu Uhili 150 funti za svoj stari brod i pustio dječake pod uvjetom da će surađivati u filmu. Nekoliko dana kasnije stigla je ekipa s Kanala 7.
Raspoloženje kad su se dječaci vratili svojim obiteljima u Tongu bilo je veselo. Gotovo cijeli otok Haʻafeva – 900 stanovnika – okupilo se na dočeku dječaka. Petar je proglašen nacionalnim herojem. Ubrzo je primio poruku od kralja Taufaʻahau Tupoua IV: “Hvala vam što ste spasili šest mojih podanika”, reklo je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo. “Mogu li učiniti nešto za vas?” Kapetan nije trebao dugo razmišljati. “Da! Želio bih loviti jastoge u ovim vodama i započeti posao ovdje. ” Kralj je pristao. Peter se vratio u Sydney, dao otkaz u očevoj kompaniji i naručio novi brod. Zatim je doveo šest dječaka i dao im ono što su željeli od početka: priliku da vide svijet izvan Tonge. Unajmio ih je kao posadu svog novog ribarskog broda.

Dok su dječaci iz ‘Ata prepušteni zaboravu Goldingova knjiga Gospodar muha i dalje se čita. Povjesničari medija čak ga smatraju nenamjernim začetnikom jednog od najpopularnijih zabavnih žanrova na televiziji danas: Reality TV-a. “Čitam i pročitao sam Gospodara muha”, otkrio je tvorac hit serije Survivor u intervjuu.

Vrijeme je da počnemo pričati drugu priču. Stvarni Gospodar muha je priča o prijateljstvu i odanosti; koja dokazuje koliko smo jači ako se možemo osloniti jedni na druge. Nakon što je moja supruga snimila Peterovu fotografiju, izvukao je veliku hrpu papira koji mi je položio u ruke. Njegovi su memoari, objasnio je, napisani za njegovu djecu i unuke. Spustio sam pogled na prvu stranicu. “Život me naučio mnogo,” započeo je, “uključujući i lekciju da uvijek treba tražiti ono što je dobro i pozitivno u ljudima.””

Cijeli tekst pročitajte ovdje

Izvor: frendica.hr