Kad spomenemo riječ „kultura“ većina ljudi pomisli na kazalište i operu, neke daleke i dosadne, zakučaste stvari. Kultura dobro dođe na komemoracijama i nekim većim svečanostima, a inače je to gnjavaža na koju moraš ići sa školom ili ako baš nemaš sreće kad te odvuče žena ili dosadna prijateljica. Ipak kultura je, Bogu hvala, puno više od dramskog programa na trećem programu hrvatskog radija. Ja to smijem reći jer se i moji uradci još povremeno emitiraju na tom programu inače obilno prefinanciranom kulturnom rezervatu šezdesetosmaša koji osim od interne razmjene nagrada sa sličnim rijetkim rezervatima ne živi ni od čega drugog osim od naših poreznih davanja.
Doslovno „kultura“ , u prijevodu s latinskog, znači „ono što treba štovati“, „ono što valja štovati“ ili „ono što moramo štovati“, u širem smislu kultura je materijalna, umjetnička i intelektualna manifestacija ili pojavnost onoga što mi kao zajednica štujemo, u što vjerujemo. Kultura je uvijek izraz kolektivne svijesti. Pojedinac ili obitelj ne mogu imati svoju jedinstvenu kulturu. Pa čak i kad si pojedine male grupacije tepaju da su neke posebne subkulture i da su nešto posebno, u bitnome su zapravo najvećim djelom dio većinske kulture. Tako je i Frljić puno veći Hrvat i katolik nego što misli. Ono što pijanom Britancu može pasti na pamet na ljetovanju Frljić ne može smisliti da ga mi poreznici plaćamo suhim zlatom šest mjeseci. O tome svjedoče jadni stanovnici Cipra, Ibize, Paga i ostalih otoka koje Britanci odluče proglasiti svojim mjestom za odmor iz snova. Bogu hvala, pa valjda ove godine najmodavci s Paga neće morati renovirati apartmane iza ljeta kao da je tsunami prošao kroz njih, a bake neće morati skrivati unuke od „turista“ kao da prolaze Kozaci kroz Novalju. Svako zlo za neko dobro.
Evo na tom primjeru je najbolje pokazati što je zapravo kultura jer na greškama se najbolje uči. Znači kad čovjeka skineš do gola, alkoholom i drogama oslobodiš svih inhibicija to je krajnja ne- kultura odnosno manjak kulture. E sad ovisno o tome koliko se čovjek odluči pokriti, s koliko smisla za lijepo i pristojno to učini, a pogotovo ako počne poštovati neke uzuse lijepog ponašanja, misliti prvo na dobrobit drugih, ako počne pristojno pozdravljati, otvarati vrata i ne ispuštati ih na one iza sebe možemo govoriti o različitim oblicima i stupnjevima kulture.
Vrhunac kršćanske kulture, a općenito rekla bih i svjetske civilizacije, dogodio se kad su se k Nebu uzdigle katedrale poput Notre Dame koju su desetljećima, kroz skoro dva stoljeća (od 1163. do polovice 14. stoljeća), marljivi umjetnici gradili nadograđujući ideju tamo gdje je stao njihov prethodnik tako samoprijegorno i uporno kao da podižu zajedničko dijete. Sva znanstvena dostignuća, sve vještine i sav smisao za lijepo poznati tom društvu u tom trenutku utkani su u to arhitektonsko slavlje Boga koje je udomilo glazbu, modu, mirise, boje, okuse svih Blagdana i svega što je jednom kršćaninu tog doba bila sveto. Možda će netko reći da je to samo koincidencija, ali ja mislim da to nije slučajnost, to je ujedno bilo i doba kada su ljudi svijetom hodali „najobučeniji“ u povijesti. I muško i žensko, neovisno o godišnjem dobu u tada kršćanskoj Europi hodalo je obučeno i pokriveno u gotovo svim prilikama. Ne planiram tražiti financiranje od Europskih fondova kako bih dokazala da dužina hlača ima veze s dosezima u kulturi, ne bojte se, ali i ovako, intuitivno, možemo reći da kad ljudi okolo skaču gologuzi da im nije do toga da godinama rukom urezuju najljepše ukrase na kameno pročelje Crkve ili slikaju najljepše vitraje kako bi time slavili Gospodina. Naravno niti jedna krajnost nije dobra, to ne treba naglašavati, ali da bismo se vratili zlatnoj sredini iliti umjerenosti ponekad se moramo malo vratiti korijenima. Čuvati naše blago ponekad znači doslovno zaštititi Notre Dame od požara i obnoviti crkve oštećene u potresu.
Mi se često dičimo svojom katoličkom kulturom kao predziđe kršćanstva i to s pravom. Iskreno, ne bih nikad živjela nigdje drugdje. Presretna sam da je Bog odabrao baš Hrvatsku da u njoj propadnu mnogi ideloški „napredni“ projekti poput komunizma, ali ako želimo sačuvati svoju kulturu i danas onda nije dovoljno proklamirati glasno svoje ideje i biti protiv nečeg, već treba biti i za nešto, za život u svoj njegovoj ljepoti i živjeti jednu pravu katoličku tradicionalnu kulturu svaki dan, svake godine. Trebamo njegovati domaće kulture u poljoprivredi i stočarstvu, čuvati našu zemlju i vode, čuvati od zaborava naša jela, čitati naše knjige, poznavati naše pisce i pri tom ne mislim samo na Hrvate, mislim na vrhunce kršćanske poezije, klasične glazbe, temelje naše civilizacije… Osim toga moramo se obući tako da svojim dostojanstvom slavimo Boga i privlačimo izgledom one koje susrećemo k Njemu, a ne k sebi jer kako bl. Ivan Merz kaže, parafaziram, spolnost je poput atomske energije, ako je oslobodimo bez kontrole ona sprži sve pred sobom, a ako je koristimo kako Bog zapovijeda i njome gospodarimo ona može učiniti čuda u našem životu. Zato kad vidite u novinama naslov „Ukrala je sve poglede“ znajte da se golotinjom krade više od pogleda, tako se pljačka duša, a kad je sve opljačkano ostaje praznina, divljaštvo i nekultura.
Kad sam kao mlada snaha dolazila na otok s kojeg potječe moj muž svaki drugi lokalni stanovnik bi me pitao odmah nakon upoznavanja „A čija si ti?“. Moje ime slavne redateljice, kako sam si ja to umišljala u svojim dvadesetima, nije im ništa značilo. Zanimalo ih je samo kako se ja uklapam u njihovu malomištansku mrežu odnosa. Tada me to smetalo i smatrala sam ih pomalo zaostalima. Sad mi je jasno da je ta „zadrtost“ ono što je ovaj narod spasilo. Naš „zadrti“ narod nikad nije zaboravio što je važno, a to je čiji si ti zapravo. Bez obzira na što se furaš, koje si titule stekao, koliko si zaradio i što si ti umišljaš da jesi. Kad saznaju iz koje si obitelji znaju i što štuješ, kome se klanjaš i naposljetku čiji si zapravo. A to je jedino važno.
Izvor: frendica.hr
