Anela Todorić još je 4. 2. objavila prekrasan tekst o dvoje staraca koji suočeni sa svojom bolešću i nemoći moraju odabrati hoće li se osjećati nepotrebnima u ovome svijetu ili voljeti i biti voljeni. Danas kad je pandemija uzela maha ove riječi su još važnije. Tako je bolno čuti da se stari ljudi osjećaju nevažnima i odbačenima i da govore : “Nije važno za mene, ja sam star, ako i umrem nije važno.” dok obilaze dućane i apoteke izlažući se riziku od zaraze. Velika je razlika između takvog malodušja i mira u prihvaćanju Božje volje i života u milosti Božjoj dok istovremeno poduzimamo sve razumne mjere opreza i prihvaćamo ponizno tuđu pomoć onda kada je ona zaista potrebna. Molimo da danas svi koji su u riziku od obolijevanja osjete da su voljeni i potrebni i da se čuvaju najbolje što mogu.
Anela Todorić: “U tramvaju sjede muž i žena, stariji par. On pridrži štake sa strane sjedala i otužno uzdahnu: “Ajaj, ni ovaj moj život više nema smisla.” Žena mu odgovori: “Nije točno, život bez tebe nema smisla.”
Pogledala sam ih onako od dragosti i promislila:
“Baš i je tako, evo da nema njih dvoje, ni ja možda ne bi danas razmišljala kako je život zapravo lijep i da mu svi ovi ljudi koje je Bog sastavio na jednom mjestu zapravo daju smisao. Evo da nema mene, tko bi vama s ovim dodijavao. :)”
Misao mi je danas baš neka životna:”Dobro je što smo se svi rodili, jer svatko od nas je komadić velikih puzla ovozemaljskog svijeta. Nemojte se gubiti, Bog vas treba!”
Izvor: frendica.hr
