Često me pitaju zašto više ne režiram. Ja ne znam što da odgovorim, a da stane u jedan usputni razgovor pa se nešto nemušto izgovaram. Istina je da ja i dalje režiram. Režiram nedjeljne ručkove i rođendane, režiram susrete s prijateljima, dječje svađe i pomirbe… Nekad sam morala organizirati prijevoz za dvadeset glumaca s rekvizitom i kostimima na dan premijere, to je ono kad organizacija Festivala zaboravi sitnicu kao što je prijevoz do lokacije na kojoj će za par sati biti uzvanici, novinari i televizijske kamere, a vi stojite kao glavni i odgovorni na cesti s brdom ljudi i gledate srušeni Belvedere u daljini dok vam se ekipa iz lokalnog kafića i par bajkera ne smiluje i riješi problem umjesto sponzorskih audija kojima ni traga ni glasa, a danas rješavam ništa manje zahtjevne zadatke istog tipa: kako prevesti kozu, zelje i vuka s jedne obale na drugu. Prijevoz s četvero djece, nekoliko torbi i vrećica, uz par obaveznih balona ili lopti u današnjim uvjetima sveopće sigurnosti narihtane na dvoje djece najviše (jer mora biti koliko djece, toliko autosjedalica, toliko soba, toliko računala, toliko boca s vodom itd. inače su narušena najosnovnija ljudska prava) nije ništa manje izazovno od prebacivanja kazališne trupe s jednog istarskog brda na drugo s nula kuna. Radeći u kazalištu naučila sam kako u jedan kombi može stati puno više nego što je to proizvođač kombija ikad mogao zamisliti, kako se s malo novaca može stvoriti cijeli jedan svijet koji oduzima dah i kako se sa malo glazbe i par starih krpica može promijeniti raspoloženje punoj dvorani ljudi kao na proljetni dan. Suze, smijeh, suze i evo duge.
Sve te vještine dobro dođu u majčinskom pozivu. Biti spreman čistiti i nositi, žonglirati s pet tanjura u zraku, tješiti i smirivati, razveseliti i saslušati, sve je to zapravo sastavni dio obiteljskog života baš kao što je dio kazališta. Sve emocije, sve napetosti, sva uzbuđenja i slavlja, ja sam pronašla u životu jedne katoličke obitelji kroz godinu, u liturgiji, u svakodnevnoj molitvi iznad lonaca i tava i ne, nije mi dosadno kod kuće. Imam svoje kazalište u kući samo što su mi ovi glumci malo slađi i draži. I uopće ne osjećam da više nisam umjetnica samo zato što mi nitko više ne uplaćuje one smiješne honorare koji kasne po godinu dvije ili ti ih isplate u automobilskim gumama i kozmetičkim tretmanima koje ne želiš.
Možda vam to sve skupa zvuči čudno, ali navikla sam. Mi umjetnici smo čuđenje u svijetu jer se i sami svemu čudimo. Zastajemo pored utrke puževa, divimo se rosi na travi k’o pura znate čemu i dok ljudi jure svojim poslom mi plačemo od pogleda na nevjerojatne boje na nebu. S nama definitivno nije lako. Ljudi bi voljeli da ih zadivljujemo svojim talentima, ali da istovremeno pamtimo cijene kao i oni, žurimo kao i oni i prestanemo glumiti, pjevati ili slikati onog trena kad njima to više nije zanimljivo. I zato su većini ljudi umjetnici, osim što su začudni, ujedno i poprilično naporni. Profesori u školama vole takvoj djeci dati da vode dvosatnu priredbu, ali ujedno ne mogu razumjeti zašto takvo dijete ne može šutjeti šest sati nastave. Svi bi voljeli da ih vaš talent zabavi i oduševi, ali izvan toga izvoli biti isti kao i svatko drugi. To je kao da očekujete da netko tko cijeli dan tipka na računala odjednom potrči i skoči kao Blanka Vlašić. Ne može se biti umjetnik samo dva sata tjedno na pozornici. Umjetnost je poziv i živi se 24 sata dnevno. Umjetnik stalno živi svoje drame, promatra ljude i njihove komedije, upija i upija kao spužva da bi imao s čim raditi. Umjetnik radi s onim što većina potiskuje i pokušava zaboraviti. I zato ih toliko veseli kad im netko drugi riješi problem, u filmu ili knjizi, o kojem se uopće nisu usudili razmišljati. A kad je to u skladu sa pravim vrijednostima i vodi k dobru to je pravi dar od Boga. Biti umjetnik životni je poziv od kojeg se zapravo ne živi. Nitko ne može stvoriti umjetničko djelo samo zbog plaće, niti ga stvarati iz mjeseca u mjesec u predvidivim količinama. Tako se može raditi zanat, propaganda, reklama, zabava, ali umjetnost ne. Tko god se odluči na umjetnički poziv mora biti spreman na kritiku, na lažne prijatelje i obožavatelje i na to da će umrijeti gladan i zaboravljen kao mnogi umjetnici prije njega.
Čista suprotnost tome je nešto što ljudi zovu show business. To je zapravo u doslovnom prijevodu poslovno pokazivanje iliti naplata voajerizma. Koliko pokažeš, toliko te plate. Ovisno o tome što imaš za pokazati i koliko je to traženo ovisi tvoja tržišna cijena i tu nije nužno potreban neki poseban talent. Mnogo su potrebnije prodavačke sposobnosti, dobar marketing, besprizorna prilagodljivost i čvrsti laktovi.
Svaki umjetnik prije ili kasnije mora donijeti odluku hoće li živjeti samo od pokazivanja, bilo nutrine ili vanjštine, ili će stvarati nešto novo, nešto dobro i lijepo i za to se žrtvovati baš kao što je i Blanka Vlašić žrtvovala svoje zdravlje i mnogo toga za svoje medalje.
Čini mi se da je ovih dana jedna mlada osoba bila stavljena u takvu tešku situaciju. Draga i beskrajno talentirana Mia Negovetić našla se na udaru medijske pažnje zbog svoje jednostavnosti, mladosti i velikih pjevačkih sposobnosti. Neću se pridružiti toj raspravi. I previše toga je rečeno. Samo ću poželjeti Miji i svakoj drugoj mladoj osobi u toj situaciji da tu odluku donesu što stariji i zreliji i da ako ikako mogu izbjegnu ili barem odgode koliko god mogu ono što se uljepšano zove show business, a izaberu umjetnost ili neki drugi životni poziv. Uži je to put i puno strmiji, ali je s njegovog vrha pogled toliko veličanstven da mu se sjaj nikakve popularnosti i medijske slave ne može niti približiti. Pustite tu široku cestu onima koji osim laktova nemaju ništa drugo. Vjerna publika ostat će uz vas.
I samo za mali poticaj na kraju: remek djelo Pieta Michelangelo je (donosi nam HKM) isklesao kad je imao 24 godine, a pitanje je bi li to učinio da je imao smartphone neprestano u ruci i bio dio današnjeg reality show-a.
Izvor: frendica.hr
