Moji psi, labradori Nera i Tedi, vjerojatno su mi spasili život u napadu medvjeda. Da njih nije bilo, tko zna bih li sada pričao s vama, kaže Božo Nekić, umirovljenik iz Vratnika na Velebitu koji se u riječkom KBC-u oporavlja od teških ozljeda zadobivenih u kolovozu u šumskom predjelu Plan, blizu Vratnika, gdje ga je napao medvjed, piše Novi list.
Nesretnog je Nekića medvjed je, početkom kolovoza, napao u čak dva navrata, odgrizavši mu palac lijeve ruke i teško mu ozlijedivši lijevu potkoljenicu, uz brojne ugrize, hematome i ogrebotine koje je zadobio po licu, ramenu, kukovima i ostalim dijelovima tijela.
Napad se dogodio u poslijepodnevnim satima, kada je Nekić otišao u obližnju šumu prošetati pse, u kraju u kojem je proveo djetinjstvo, a sada provodi umirovljeničke dane i koji, kako kaže, poznaje kao svoj džep.
– Nije to daleko od sela, možda kojih sedamsto metara, ali nakon nekog vremena sam odlučio malo predahnuti i sjeo na kamen, a psi su bili pokraj mene, kaže Nekić, kojega je iz spokoja prenulo rikanje medvjeda.
– Ni psi ni ja nismo ga čuli ni vidjeli, dok odjednom nisam čuo riku. Okrenuo sam se, a medvjed je već bio na stražnjim nogama. Nisam se ni snašao, a on je u tri skoka već bio na meni. U rukama sam imao mobitel i štap, ali mi je odmah razbio mobitel, zgrabio štap, pregrizao ga, a potom me zgrabio i za palac lijeve ruke koji mi je odgrizao. Psi su skočili na njega, lajali, pokušavali ga otjerati. Medvjed se okrenuo na njih, a ja sam u tom trenutku potrčao prema najbližem stablu i krenuo se penjati na njega. Medvjed me je vidio i ponovo krenuo na mene. Zgrabio me zubima i pandžama za list lijeve noge i počeo me vući dolje, prepričao je dramatične trenutke Nekić, dodajući kako su psi medvjeda uporno napadali pa ga je pustio i opet se okrenuo prema njima i uskoro odustao od napada i otišao u šumu.
Nakon napada, za njega je uslijedila nova borba, jer je obilno krvario iz odgriženog palca, a još više iz rana na nozi.
Pomoć nije mogao dozvati jer mu je mobitel bio razbijen, no zadržao je prisebnost, podvezao rane i uputio se prema selu. Kada se približio kućama počeo je dozivati upomoć.
– Na sreću, čuli su me moj rođak Joso Nekić, njegov sin Željko i unuci Hrvoje i Josip koji su dotrčali, odnijeli me do auta i odvezli me na hitnu pomoć. Zahvaljujući njima i mojim psima, ostao sam živ, govori Nekić.
Izvor: frendica.hr
