Robert Epstein klinički psiholog na Američkom institutu za bihevioralna istraživanja i tehnologiju u Visti, Kalifornija, u svojoj najnovijoj knjizi Teen 2.0: Saving Our Children and Families from the Torment of Adolescence (“Spasimo svoju djecu i obitelji od muka adolescencije”) raskrinkava mit o kaosu kao nužnom djelu sazrijevanja, a u magazinu Scientific American predstavlja nam ukratko svoju tezu u članku pod naslovom The Myth of the Teen Brain koji možete pročitati ovdje.
Robert Epstein u članku objašnjava kako je za nesporazum zaslužna neznanstvena metoda kojom su pojedini znanstvenici pod utjecajem bioloških teorija o evoluciji početkom industrijske revolucije analizirali populaciju mladih ljudi koji su masovno hrlili u gradove za poslom i mahom ostajali duže vrijeme izgubljeni u novoj situaciji kojoj su se teško prilagođavali. Uopćavanjem takvih opažanja došlo je do teze da mladi ljudi sazrijevaju kroz jedan buntovan i kaotičan period u kojem dolazi do brojnih poremećaja u ponašanju. Na žalost, iako su te i slične teorije davno znanstveno opovrgnute mit se nastavio perpetuirati u javnosti, književnosti i medijima. S dolaskom novih tehnologija uočene su određene razlike u snimkama aktivnosti mozga adolescenata i odraslih koje su zatim predstavljene kao uzrok problema u ponašanju mladih ljudi. No kao dugogodišnji znanstvenik koji istražuje na području psihologije sa zapaženim rezultatima Robert Epstein tvrdi da se radi o zamjeni teza: “Postoje jasni dokazi da su sve specifične karakteristike koje mogu postojati u mozgu tinejdžera – u ograničenoj mjeri u kojoj postoje takve značajke – posljedica društvenih utjecaja, a ne uzrok nemira tinejdžera. Kao što ćete vidjeti, pažljiv pogled na relevantne podatke pokazuje da mozak tinejdžera o kojem čitamo u naslovima – nezreli mozak koji navodno uzrokuje probleme s tinejdžerima – nije ništa drugo do mit.”
(…)
Ako nezreli mozak nije uzrok problema s tinejdžerima, o čemu se radi?
Evo što znanost kaže: “Jesu li takvi problemi doista neizbježni? Da je „tinejdžerski mozak“ koji generira probleme univerzalni razvojni fenomen, vjerojatno bismo širom svijeta naišli na probleme ove vrste. Godine 1991. antropologinja Alice Schlegel sa Sveučilišta u Arizoni i Herbert Barry III, psiholog sa Sveučilišta u Pittsburghu, pregledali su istraživanja rađena na tinejdžerima u 186 predindustrijskih društava.
Važni zaključci koje su izvukli o tim društvima su sljedeći: oko 60 posto predindustrijskih društava nije imalo riječi za “adolescenciju”, tinejdžeri su gotovo cijelo vrijeme provodili s odraslima, tinejdžeri nisu imali gotovo nikakvih znakova psihopatologije, a antisocijalno ponašanje kod mladih muškaraca bilo je potpuno odsutno u više od polovine tih kultura i izrazito blago u kulturama u kojima se ona pojavila.
Što je još značajnije, niz dugoročnih studija koje su antropolozi Beatrice Whiting i John Whiting sa Sveučilišta Harvard pokrenuli u 1980-ima sugeriraju da se tinejdžerske nevolje počinju pojavljivati u drugim kulturama ubrzo nakon uvođenja određenih zapadnjačkih utjecaja, posebno zapadnjačkog stila školovanja (!), televizijskih programa i filmova.(…)
U skladu s ovim modernim opažanjima, mnogi povjesničari primjećuju da su kroz većinu zabilježene ljudske povijesti tinejdžerske godine bile relativno mirno vrijeme prijelaza u odraslu dob. Tinejdžeri se nisu pokušavali odvojiti od odraslih; radije su učili kako postati odrasli.
Neki povjesničari, kao što su Hugh Cunningham sa sveučilišta u Kentu u Engleskoj i Marc Kleijwegt sa sveučilišta Wisconsin Madison, autor knjige “Antička mladost: Izgubljenost mladih i odsutnost adolescencije u grčko-rimskom društvu “, tvrde da je burno razdoblje koje nazivamo adolescencijom vrlo nedavni fenomen – ne stariji od jednog stoljeća.
Moja nedavna istraživanja, promatrana u kombinaciji s mnogim drugim studijama iz antropologije, psihologije, sociologije, povijesti i drugih disciplina, sugeriraju da je nemir koji vidimo među tinejdžerima u SAD-u rezultat onoga što ja nazivam “umjetnim produžetkom djetinjstva”.
Tijekom proteklog stoljeća, mi smo sve više infantinilizirali naše mlade, tretirajući sve starije i starije ljude kao djecu, istovremeno ih izolirajući od odraslih i donoseći zakone kako bi ograničili njihovo ponašanje. (…)
Danas tinejdžeri zarobljeni u lakomislenom svijetu vršnjačke kulture uče gotovo sve što znaju jedni od drugih, a ne od ljudi kakvi bi trebali postati. S obzirom na to da su izolirani od odraslih i pogrešno tretirani poput djece, nije ni čudo što se neki tinejdžeri ponašaju, prema standardima odraslih, bezobzirno ili neodgovorno. (…)Moramo zamijeniti mit o nezrelom tinejdžerskom mozgu iskrenim pogledom na sposobne i pametne tinejdžere iz povijesti, na tinejdžere u drugim kulturama i na zaista izvanredni potencijal naših vlastitih mladih danas.”
Izvor: frendica.hr