Pod utjecajem korone događaju se čuda. Odjednom se u školu može i ne mora, bilo bi dobro, ali samo ako želite i ako niste u rizičnoj skupini, vi ili netko vaš, a sve to odlučit će sami roditelji dok će ministarstvo organizirati istovremeno i nastavu za djecu u školi i online nastavu za djecu u kući kao i sve moguće oblike zaštite i podrške?! Govori nam to ista ona ministrica koja roditeljima nije vjerovala da neće lažnim ispričnicama podržavati djecu da markiraju kad god požele pa uvela rigorozne kontrole i pokušala de facto zadužiti liječnike da pregledavaju ama baš svaki slučaj crijevne viroze i jednodnevne temperature jer je empirijski dokazano da se roditeljima ne može ništa vjerovati?! Bilo bi divno da je gospođa ministrica samo malo zbunjena jer je pod stresom, ali na žalost to je dio vrlo promišljene agende koja postoji još od pojave prvih komunističkih ideja.
Na istoj liniji, ovih je dana Harvard Magazine, brutalno isprovociran zadovoljstvom roditelja koji uživaju kod kuće sa svojom vlastitom djecom, izbacilo najnoviji članak kojim upozoravaju javnost da se ne prepušta sentimentalnostima pod utjecajem korone jer je kršćanski odgoj u obitelji jedna od najvećih prijetnji demokraciji uopće. Vrlo brzo članak je dobio svoj odgovor od magazina Forbes pod naslovom “Da bi “spasili djecu”, Harvard Magazine poziva na ukidanje obitelji”
Najbolji lijek protiv indoktrinacije obiteljskim vrijednostima je, nećete vjerovati – vrijeme. Usprkos mitu o kvalitetnom vremenu koje uvijek pobjeđuje kvantitetu, istraživanja dokazuju da što duže djeca budu izložena vrijednostima koje društvo nameće kroz škole, to su manje šanse da će religije koje nisu potpuno na liniji sekularnih, progresivnih vrijednosti – preživjeti. I to otvoreno piše u istraživanju. Prema njihovim procjenama, njima je dovoljno da vaše dijete provede deset sati dnevno u školi od svoje 4. do svoje 18. godine kako bi roditeljski utjecaj na djecu bio marginalan.
Staljin je doduše pokušao djecu odvajati od roditelja već u rodilištu, ali je stopa preživljavanja bila premala, pa su ipak odgodili cijelu stvar za par mjeseci. S vremenom se u istočnom bloku uhodala praksa odvajanja beba od mame s godinu dana, ali nazadni zapadni svijet se eto tek sad pokušava dokopati sve djece s četiri godine. I nije im lako postići taj obuhvat. Naime, u Americi čak 30% žena ostaje kod kuće do polaska najmlađeg djeteta u školu, što je kod njih s otprilike 5, 6 godina, a statistike su slične i u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Austriji itd. Nadalje, čak trećina žena koje imaju više od jednog djeteta radi na pola radnog vremena dok djeca ne završe školovanje.
Dakle, kad se sve zbroji, roditelji dobro dođu kad su djeca vrlo mala i trebaju intenzivnu pažnju i skrb, zatim kad su bolesna i kad je potrebno snositi odgovornost za štetu ili zarazu koju mogu izazvati njihovi potomci. Dakle, ako dijete razbije prozor, platit će tata, ali ako curica ode i napravi pobačaj, to roditelji ne moraju znati. Država će je zaštititi od mogućeg utjecaja roditelja na nju i njezinog dečka. Što će biti ako to dijete iskrvari pod roditeljskim krovom od posljedica pobačaja za koji nisu znali, to će biti zanimljivo pravno pitanje. No, i to je druga tema.
Cijela ta priča o roditeljima kao čudovišnim nasilnicima i obitelji kao mjestu iz horora koje je zatočilo Miju, ima svoju jasnu svrhu i cilj. Nije to nikakva empatija. Ako ste mislili da je nakon Amazone, kitova i pandi, lijevo-liberalnoj agendi srce nekako zaigralo nad našom djecom, varate se. Cijela ta linija silne zabrinutosti za žene, djecu, pande i led na Antarktiku je tu samo zato da prokaže muškarca, oca, zaštitnika, hranitelja, vođu, odgojitelja i svećenika u obitelji, kao izvor svih zala. Prekrasne dugine obitelji, zajedno s pandama, macama i onima koji se osjećaju kao jednorozi, predvođene Majkama, ujedinit će se u komune u kojima će se voditi samo ljubav, a djecu će im odgajati država dok one rade na boljitku Zemlje, Svijetloj Budućnosti i raskrinkavanju preostalih patrijarhalnih obitelji koje su se sakrile u katakombama.
Naravno, cijela ta komunistička avantura već je propala više puta, pa vjerujemo da ni sad neće izbjeći svoju sudbinu. Ima nešto u obitelji kako ju je Bog zamislio, nešto jače od svih zajednica istočnih i zapadnih ideologa zajedno. I zato, kad po društvenim mrežama objavljujete kako braća i seke različite dobi uživaju u zajedničkoj igri, iako nisu u strogo segregiranim vršnjačkim skupinama, znajte da radite najvažniju stvar na svijetu. Čak i kad plačete od umora od brige za bolesne roditelje, smirujete pedesetu prepirku među djecom i kad vam se čini da vam ne ide, ako ostajete, ako ustrajete – pobjeđujete. Samim svojim postojanjem dokazujete da je obitelj stvorena da preživi i nadživi sve, države, ideologije, epidemije i ratove. Već jest i, uz Božju pomoć, opet će.
Što će biti kad se otvore škole? Ništa. Kao i do sada, sustav će tvrditi da odgajaju, obrazuju, prosvjetljuju i vode k napretku, da ima tople vode i kad nema, profesori će raditi najbolje što mogu, pa čak i kad se od njih traži da budu na dva mjesta istovremeno i dezinficiraju sve u školi bez krova, a vi ćete pohvaliti što ispadne dobro i pokrpati što sprčkaju i to s veseljem. I Bogu hvala na tome.
Izvor: frendica.hr
