Scott Berinato napisao je 23. ožujka 2020. godine za Harvard Business Review odličan članak koji se tiče svih nas. Osjećaji s kojima se nosimo ovih dana mogu nas preplaviti i zbuniti. Evo jasnih uputa stručnjaka Davida Kesslera suautora knjige “O žalosti i žalovanju” kako se nositi s osjećajima koji nas preplavljuju. Članak donosimo u cijelosti:
“Dio ljudi iz naše redakcije virtualno se susreo prije neki dan – ekran prepun lica postaje svuda sve uobičajeniji prizor. Razgovarali smo o sadržaju koji stvaramo u ovo naporno vrijeme pandemije i kako time možemo pomoći ljudima. Ali razgovarali smo i o tome kako se osjećamo. Jedna je kolegica spomenula da osjeća žalost. Glave u svim prozorima su kimnule u znak slaganja.
Ako osjećaj možemo imenovati, možemo se s njime i nositi. Obratili smo se Davidu Kessleru za ideje na tu temu. Kessler je najveći svjetski stručnjak za žalost. Surađivao je s Elisabeth Kübler-Ross na knjizi „O žalosti i žalovanju: Pronalaženje smisla u žalosti kroz pet faza gubitka“. Njegova nova knjiga dodaje još jednu fazu procesa, „Pronalaženje smisla: Šesta faza žalosti“. Kessler je također deset godina radio u sustavu s tri bolnice u Los Angelesu u timu za biološku opasnost. Volonterski je radio kao specijalist za traumatične događaje u timu losanđeleske policije, te u timu službe za katastrofe Crvenog Križa. Osnivač je stranice www.grief.com koja godišnje ima preko 5 milijuna posjeta iz 167 zemalja.
Kessler je s nama podijelio svoja razmišljanja o tome zašto je važno priznati žalost koju možda osjećamo, kako se s njome nositi te da vjeruje da ćemo u tome pronaći smisao. Razgovor smo djelomično uredili radi jasnoće.
HBR: Ljudi trenutno doživljavaju različite osjećaje. Je li ispravno nazvati dio onoga što osjećaju žalošću?
Kessler: Da, zapravo osjećamo brojne različite žalosti. Osjećamo da se svijet promijenio, i to jest tako. Znamo da je to privremeno, ali to tako ne osjećamo, i shvaćamo da će stvari biti drugačije. Baš kao što je npr. odlazak na aerodrom zauvijek promijenjen nakon terorističkih napada 11.9.2001., stvari će se i sada promijeniti, a ovo je točka u kojoj su se promijenile. Gubitak normalnosti; strah od ekonomskih posljedica; gubitak povezanosti. To nas sve pogađa i zato žalujemo. Kolektivno. Nismo navikli na ovakvu kolektivnu žalost u zraku.
Rekli ste da osjećamo više od jedne vrste žalosti?
Kessler: Da, već osjećamo i predosjećajnu žalost. Predosjećanje žalosti je onaj osjećaj koji dobivamo u vezi onoga što budućnost nosi kad smo nesigurni. Obično se usredotočuje na smrt. To osjećamo kad netko dobije tešku dijagnozu ili kada pomislimo da ćemo jednog dana izgubiti roditelja. Predosjećajna žalost je također široko zamišljena slika budućnosti. Dolazi oluja. Vani je nešto loše. S ovim virusom, takva vrsta žalosti jako zbunjuje ljude. Naš primitivni um zna da se događa nešto loše, ali mi to ne vidimo. To razbija naš osjećaj sigurnosti. Osjećamo taj gubitak sigurnosti. Mislim da do sada nismo ovako kolektivno izgubili takav osjećaj za opću sigurnost. Pojedinačno ili kao manje grupe, ljudi su to znali osjetiti. Ali ovako svi zajedno, ovo je nešto novo. Žalujemo na mikro i makro razini.
Što pojedinci mogu učiniti kako bi se nosili sa svom tom žalosti?
Kessler: Za početak, potrebno je razumijevanje faza žalosti. Ali kad god pričam o fazama žalosti, moram podsjećati ljude da faze nisu linearne i ne moraju se nužno dogoditi upravo tim redoslijedom. Dakle, ove faze nisu recept, ali okvirno daju dobru ideju o procesu. Sve počinje s poricanjem, u najranijoj fazi kažemo: „Ovaj virus neće utjecati na nas“. Zatim dolazi bijes: „Natjerate me da ostanem kod kuće i oduzmete mi sve aktivnosti“. Onda se dogovaramo: „U redu, ako dva tjedna držim socijalnu distancu, sve će biti bolje, zar ne?“. Dolazi tuga: „Ne znam kada će se to sve završiti“. I na kraju je prihvaćanje: „Ovo se zaista događa. Moram smisliti kako dalje.“
U prihvaćanju, kao što možda i sami vidite, se nalazi snaga. Kontrolu pronalazimo u prihvaćanju. Mogu oprati ruke. Mogu se držati na sigurnoj udaljenosti. Mogu naučiti kako koristiti tehnologiju za rad od kuće.
Kad osjećamo žalost, postoji i fizička bol. I um ubrzano razmišlja: „Postoji li način kako da smanjim bol?“.
No vratimo se predosjećajnoj žalosti. Nezdrava predosjećajna žalost je u stvari tjeskoba i to je taj osjećaj o kojem govorimo. Um nam počinje pokazivati slike. Roditelji se razbole. Vidimo najgore scenarije. To nas naš um štiti. Naš cilj nije zanemariti te slike ili pokušati ih natjerati da nestanu – vaš um vam to neće dopustiti, a može biti bolno pokušati to forsirati. Cilj je pronaći ravnotežu u stvarima o kojima razmišljate. Ako osjećate da najgora slika poprima svoj oblik, natjerajte se da pomislite na najbolju moguću sliku. Svi se malo razbolimo i svijet se nastavlja. Ne umiru svi koje volim. Možda nitko neće umrijeti jer svi poduzimamo prave korake. Nijedan mogući scenarij ne treba zanemariti, ali ne bi trebao prevladati ni jedan od njih.
Predosjećajna tuga je kada um ide u budućnost i zamišlja najgore. Da biste se smirili, trebate ući u sadašnjost. Ovo će biti poznat savjet svima, ali ljudi se često iznenade koliko to može biti banalno. Npr. imenujte pet stvari u sobi. Tu su računalo, stolica, slika na zidu, stari tepih i šalica za kavu. Tako jednostavno. Dišite. Shvatite da se u sadašnjem trenutku ništa od onoga što ste predvidjeli nije dogodilo. U ovom trenutku ste dobro. Imate hranu. Niste bolesni. Koristite svoja osjetila i razmislite o tome što osjećaju. Stol je tvrd. Deka je meka. Osjećam zrak koji udišem. Ovo zaista pomaže ublažiti dio te boli.
Možete i razmišljati o tome kako otpustiti ono što ne možete kontrolirati. Ono što radi vaš susjed je izvan vaše kontrole. Ono što vam je pod kontrolom jest ostati dva metra dalje od ljudi i oprati ruke. Usredotočite se na to.
Konačno, pravo je vrijeme da se napunite suosjećanjem. Svatko će imati različite razine straha i tuge i to se manifestira na različite načine. Jedan kolega se neki dan nestrpljivo otresao na mene i pomislio sam: „To mu nije nalik, tako se on nosi s ovim“. Primijetimo tuđi strah i tjeskobu i budimo strpljivi. Razmislimo o tome kakav je netko inače, a ne kako izgleda u ovom trenutku.
Jedan posebno zabrinjavajući aspekt ove pandemije jest neizvjesnost kada će završiti.
Ovo je privremeno stanje. Pomaže kada to izreknemo. Radio sam 10 godina u bolničkom sustavu i obučen sam za ovakve situacije. Također, proučavao sam pandemiju gripe iz 1918.-e godine. Mjere opreza koje poduzimamo su ispravne. Povijest nam to govori. Ovo se može preživjeti i preživjet ćemo. Ovo je vrijeme za pretjeranu zaštitu, ali ne i za pretjerane reakcije.
I, vjerujem da ćemo u tome pronaći smisao. Imao sam tu čast da mi je obitelj Elisabeth Kübler-Ross dala dozvolu da dodam šestu fazu žalosti: Smisao. Puno sam razgovarao s Elisabeth o onome što dolazi nakon prihvaćanja. Nisam se htio zaustaviti na prihvaćanju kad sam doživio neku osobnu žalost. Htio sam smisao u tim teškim trenucima. I vjerujem da u tim trenucima pronalazimo svjetlo. Čak i sada ljudi shvaćaju da se mogu povezati tehnologijom. Nisu tako udaljeni kao što su mislili. Shvaćaju da mogu koristiti svoje telefone za duge razgovore. Više cijene šetnje. Vjerujem da ćemo nastaviti pronalaziti smisao i sada i kada to bude gotovo.
Što kažete nekome tko je sve ovo pročitao i još se osjeća preplavljen žalošću?
Kessler: Nastavi pokušavati. Nešto je moćno u tome što ovo nazivamo žalošću. Pomaže nam da osjetimo što je u nama. Mnogi su mi prošli tjedan rekli: “Svojim kolegama govorim da mi je teško” ili “Sinoć sam plakao.” Kad ju imenujete, osjetite ju i ona se kreće kroz vas. Emocijama je potrebno kretanje. Važno je priznati kroz što prolazimo. Jedan nesretni nusprodukt pokreta psihološke samopomoći jest da smo mi prva generacija koja ima osjećaje o svojim osjećajima. Govorimo sebi stvari poput: „osjećam se tužno, ali ne bih to trebao osjećati; drugim ljudima je puno gore“. Možemo, i trebamo, zaustaviti se na prvom osjećaju. Osjećam se tužno. Pusti me pet minuta da se osjećam tužno. Trebate osjetiti svoju tugu, strah i ljutnju bez obzira osjeća li netko drugi nešto ili ne. Borba protiv toga ne pomaže jer vaše tijelo stvara taj osjećaj. Ako dopustimo da se osjećaji dogode, oni će se dogoditi na uredan način i to nas osnažuje. Onda nismo žrtve.
Na uredan način?
Da. Ponekad se trudimo da ne osjetimo ono što osjećamo jer imamo tu sliku “bande osjećaja.” Ako budem tužan i pustim to unutra, nikad neće nestati. Banda loših osjećaja će me nadvladati. A istina je da se osjećaj kreće kroz nas. Osjećamo nešto i to ode i onda prelazimo na sljedeći osjećaj. Nema nikakve bande da nas nadvlada. Apsurdno je misliti da sada ne bismo trebali osjećati žalost. Prepustite se osjećaju žalosti i nastavite dalje.”
Izvor: frendica.hr
