Jedna od majki koje su držale govor na prvom Hodu za život u Šibeniku bila je Helien Čoko. Žena koja je u nesretnim okolnostima napravila pobačaj. Pročitajte njezino iskustvo i saznajte kakve posljedice ostavlja pobačaj na žene.
Helien je zaposlena kao administratorica, a kroz volontiranje u udruzi Betlehem pomaže trudnicama i ženama u teškim životnim prilikama.
> Hod za život u Šibeniku: Završio je program u kojem su tri majke iznijele svoja hrabra svjedočanstva
Helien Čoko: Tzv. pro-choice pokreti bave se samo jednom stranom priče zavaravajući žene
“Radosna sam danas jer mojim gradom hodamo da ukažemo na vrijednost života i da se ohrabrimo čuvati ga i štititi od trenutka začeća. Pobačaj je zlo koje stoji u podlozi svih strahota čovječanstva i istovremeno njegova najveća prijevara kada se uvjerava ženu da je to njezino pravo.
Tzv. pro-choice pokreti bave se samo jednom stranom priče zavaravajući žene govorima o njezinom pravu na slobodu izbora. Nitko im ne govori gdje je granica te slobode. Istovremeno im skrivaju istinu o posljedicama izbora. O tome se jako malo ili nimalo govori.
Pa evo mog malog doprinosa toj drugoj strani priče.
Osobno mislim da je važno kako gledamo na čin pobačaja. Kao na kratko i bezazleno, brzo prolazno “čišćenje” i rješenje nastalog problema ili uskraćivanje prava na život vlastitom djetetu.
Moja priča započinje na sličan način kao i kod većine žena koje su nažalost učinile pobačaj. To je da sam ostavljena sama u odluci za život i odjednom dotadašnji partnerski odnos prestaje to zapravo biti. U muci i tjeskobi, pritisnuta strahovima i ljudskim obzirima, i tada ne vidjevši drugi put, biram pobačaj.
Čoko: Pobačaj je bio početak moje depresije, praznila, kronične tuge i otuđivanja od života
‘Osjećala sam se bijedno i povrijeđeno, posramljeno, s jakim osjećajem krivnje’
Odmah po pobačaju osjetila sam jaku potrebu za opravdavanjem istog, sve sam duboko sakrila i zatvorila u sebi, za sve našla krivce i odgovorne i vratila život u kolotečinu.
Međutim, danas znam da je pobačaj bio početak moje depresije, praznila, kronične tuge i otuđivanja od života. Osjećala sam se bijedno i povrijeđeno, posramljeno, s jakim osjećajem krivnje, često jadno, tupo i kao žena i supruga izdano i nezaštićeno. Povrijedila sam savjest, ženu i majčinstvo u sebi, duboko ranila dušu, duh i tijelo s bolnim posljedicama.
Također razboljela sam se od autoimunološke bolesti sistemskog lupusa, koji je u nastavku života postao i ozbiljna prepreka za moje moguće majčinstvo. Život se podijelio na prije i poslije pobačaja, počela sam živjeti jaku usamljenost i partnerstvo više nisam osjećala niti tražila iako sam ga jako trebala. U meni je bujala gorčina, koja je donijela nepoštovanje i neprijateljstvo prema mužu koji nikad nije pokazao niti najmanji znak žaljenja zbog počinjenog pobačaja, a to je kasnije između ostalog dovelo i do razvoda braka.
Ostvareno majčinstvo rođenjem moje kćeri svakako je donijelo radost i ispunjenje, ali me je iznenadio i osjećaj nedostojnosti i posramljenosti, i trebalo mi je vrijeme da te osjećaje povežem sa učinjenim pobačajem
> Nastavlja se Hod za život: Pogledajte gdje se sve održava u rujnu
‘Život je dar i uvijek blagoslov’
Mučila sam se s oprostom sebi i konačno proživjela snažnu, duboku ali i pročišćujuću bol zbog učinjenog pobačaja i tada kad sam sebi osvijestila strahotu tog izbora, prepoznala sam se u jednoj nekad pročitanoj rečenici, da se živa zakopavam u otvoreni grob sa svojim usmrćenim djetetom i to vlastitim izborom.
Ne moram niti kazati koliko sam puta plačući zamišljala lice moga djeteta. Maštala o tome kako bi cijeli život bio drugačiji da sam rodila svoje dijete.
Nemiri i trauma vraćanja na događaj, užas zbog spoznaje o boli koju je dijete osjećalo.. Kako se raspadnem kad čujem pjesmu „Dopusti mu“.. Kako jako na svom srcu osjećam i nosim znak o kojem pjevaju Indexi u pjesmi „Bacila je sve niz rijeku“.
Djeluje strašno i je strašno i to je pustoš u životu obilježenom pobačajem i drama savjesti kako je pobačaj nazvao prof. Matulić, jer su njegove posljedice suštinske i duboke.
O ovome se ženi ne priča. Puni joj se glava pravima i izborima, problem lako i brzo rješiv. Čemu ugroziti karijeru, slobodu bez odgovornosti i ljepotu tijela neželjenom trudnoćom.
Upravo zbog toga što je pobačaj usmrćivanje vlastitog djeteta s teškim posljedicama, žene izbjegavaju o tome i misliti a i govoriti u javnosti, a trebale bi.
Vrijeme ne mogu vratiti. Izbore ne mogu promijeniti. Ali mogu i želim svjedočiti za život i spas nerođene djece.
Život je dragocjen dar, i ma kako kadkad izazovan bio, uvijek je blagoslov.”
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
