Dječje laži dio su djetetovog odrastanja i sazrijevanja – usvajanja razlikovanja istine i laži, stvarnosti i mašte. Ovdje donosimo jednu od brojnih situacijama u kojima roditelji trebaju odabrati kako odgovoriti na dječje laži.
Priča o Ivani, Maji, laži i povjerenju
Jednog je dana majka dopustila četverogodišnjoj Ivani, da se ode igrati kod susjede Maje. Ivana je bila u kazni zbog dječje laži da nije razbila majčinu najdražu vazu. Majka ju je ipak pustila prijateljici do početka Dnevnika.
Ivana je otišla k Maji. Djevojčice su se dogovorile da će nagovoriti Majinu majku da im dopusti igrati se u parku. Lagale su da je Ivanina majka to već odobrila. Nakon što su, pomoću dječje laži, dobile mamino odobrenje, zaputile su se u obližnji park. Tamo su našle prijateljice iz vrtića. One su se spremile poći na ljuljačke u dječjem igralištu blizu njihove kuće. Predložile su im da pođu s njima. Ta je ideja oduševila Maju i Ivanu i rado su pošle s njima.
Dječje laži kao sredstvo za postizanje cilja
U ljuljanju, igri i zabavi vrijeme je brzo prolazilo. Ivana je zaboravila svoju obvezu vratiti se kući do Dnevnika. Njezina se majka jako zabrinula i otišla ju je potražiti kod Maje. Ivanu nije našla, a Majina majka ispričala joj je kako su ju djevojčice nasamarile. Ivanina mama se jako naljutila. I još više zabrinula da se djevojčicama nije što dogodilo. Majke su brzo otišle potražiti ih u parku nedaleko od kuće, gdje se djevojčice obično igraju. Dodatno su se zabrinule kada ih ni u parku nisu pronašle. Najcrniji scenariji prošli su im kroz glavu. Tražile su ih, tražile, no, bezuspješno. Nigdje ih nije bilo. Iscrpljene, ljutite i preplašene, vratile su se kući. Obavijestile su policiju o nestanku djevojčica, nadajući se da će ih policija pronaći. Doživjele su pravi šok kada su ušle u kuću i djevojčice zatekle u sobi. One su se bezbrižno igrale kao da nisu ništa skrivile.
Dječje laži radi izbjegavanja kazne
Majke su se prvo „pošteno“ izvikale na njih i izgrdile ih bez ikakvih pitanja. Potom su uslijedile i batine. Po povratku kući, majka je nastavila grditi i optuživati Ivanu da je lutala gradom. „Mama, nisi u pravu!“ rekla je Ivana.
Tek tada je uslijedilo prvo pitanje: „Gdje ste bile?“. Ivana je iz iskustva znala da će biti kažnjena i dobiti batine ako prizna istinu. Odlučila se na novu laž. „Cijelo smo se vrijeme igrale u Majinoj sobi. Kad smo čule kako ste vas dvije ljute, u strahu smo se sakrile iza ormara.“ „Zašto mi odmah nisi to rekla?“, upitala je majka. Laž ju je malo umirila i donijela joj olakšanje.
Jesu li majke ispravno postupile?
Ovaj nam slučaj pokazuje koliko brige, straha i problema mogu izazvati dječje laži. I roditeljima i djetetu. I kako jedna laž, može izazvati nove laži. Ovdje se nameće mnogo različitih pitanja. Jesu li majke ispravno postupile? Može li se silom, kažnjavanjem i batinama spriječiti laganje djece?, Zašto majka nije prvo pitala kćerkicu gdje je bila i zašto se nije vratila kući na vrijeme?“, „Bi li joj tada djevojčica lagala ili bi rekla istinu?“ …. Odgovori su različiti, a ovise o povjerenju i odnosu između roditelja i djece. Kao i o tome kako se dječje laži relfektiraju na odnos između djece i roditelja. O tome, kao i općenito, o odnosu prema svojoj djeci – svaki otac i majka trebaju dobro razmisliti, graditi međusobno povjerenje, s djetetom se o svemu dogovarati, tražiti kompromise, biti fleksibilan i pozorno pratiti svoje dijete.
Dječje laži, neistine i poluistine posljedica su nezrelosti
Ponajprije ćemo objasniti pojam laži i laganja, a zatim razmotriti tzv. dječje laži. Evo definicije koju je u časopisu Pedagoška stvarnost dao mr.sc. Ivica Stanić: „Laganje je svjesno, plansko i namjerno neistinito ili izrazito iskrivljeno iskazivanje stvarnosti s ciljem da se nekoga zavara, zavede, okrivi, da mu se nanese šteta, ili sebi priskrbi korist, izbjegne nelagoda, obveza, odgovornost, kazna.“ Razmotrimo li tzv. dječje laži, vidjet ćemo da se vrlo malo elemenata iz te definicije može naći u njima, a nedostaje im ono najvažnije – svjesno iskazivanje. Zato mr. Stanić tvrdi da dječje neistine ne možemo nazivati lažima sve dok ona ne usvoje pojmove laži i istine. „Dječji netočni iskazi posljedica su njihove nedovoljne zrelosti, pa ih ne imenujemo lažima, već neistinama i poluistinama“ – zaključuje.
Slično o dječjim lažima i neistinama općenito tvrde i drugi stručnjaci. Tako psihijatri kažu: „Laž je svjesno izbjegavanje neugodnosti zbog osjećaja krivnje, straha ili srama, ili služi osobi da bi ostvarila neku pogodnost do koje smatra da istinom ne može doći.“
Prve dječje „laži“, odnosno neistine, javljaju se oko treće godine, dok s četiri godine djeca uopće nisu svjesna da ne govore istinu. Budući da imaju bujnu maštu,često izmišljaju priče u koje i sama povjeruju i nazivaju ih istinama, ili, pak, uveličavaju i uljepšavaju stvarne događaje. Sa psihofizičkim razvitkom i postupnim usvajanjem pojmova istine i laži nastupa faza dječjih poluistina. Sve do šeste godine dječje se „laganje“ smatra sastavnim dijelom njihova odrastanja, sazrijevanja i normalnim ponašanjem. Unatoč tome, na svaku dječju laž treba mirno i odgojno reagirati, usmjeriti dijete da govori istinu i odgajati ga u istinoljublju.
Istinoljublje i lažljivost izviru iz obiteljskog konteksta
Uzroci, motivi dječjih laži, neistina, poluistina mnogobrojni su, a proizlaze iz samog djeteta, obiteljskog, predškolskog i školskog režima te uzora odraslih osoba koje djeca vjerno oponašaju. Iz tog se razloga kaže da lažljive sredine i obitelji odgajaju lažljivu, a istinoljubive istinoljubivu djecu. Oponašanjem loših i dobrih uzora, koje djeca vjerno slijede, formiraju se njihove navike u kontekstu istinoljublja/ lažljivosti.
Odgovori na pitanje o uzrocima dječjih laži kriju se i u stupnju razvoja i uzrasta djeteta. Tako predškolska djeca lažu zbog izrazito razvijene, razigrane i bujne mašte, slabog zapažanja i brzog zaboravljanja pa, kada prepričavaju neki doživljaj ili događaj, ona sve nezapaženo ili zaboravljeno nadomjeste maštom.
Mlađi školarci često lažu kako bi udovoljili starijima, svojim roditeljima i/ili učiteljima, dok oni stariji lažu misleći da će tako izbjeći kaznu, izboriti neku povlasticu, riješiti problem, krizu ili konflikt… Ako govorimo o motivima laganja, neupitna je činjenica da iza svake laži stoji neki razlog, motiv, interes… Tako, primjerice, djeca lažu da bi izbjegla kaznu, obvezu, izazvala pažnju, postigla određeni cilj, prikazala se jačima ili boljima, impresionirala druge, poistovjetila se sa svojim idolima, zaštitila kolege i prijatelje. Odraslija djeca i tinejdžeri, uz brojne motive i uzroke, najčešće lažu roditelje da se izbore za veća prava, više slobode, dulje večernje izlaske, da izbjegnu kaznu…
Najbolja odgojna mjera ponašanje odraslih
Problemi se ne rješavaju silom, nego ljubavlju, razgovorom, ukazivanjem, uklanjanjem uzroka, vrijednim pedagoškim odnosom i postupcima prema djeci. Najvažnije je uspostaviti međusobno povjerenje i o svemu se dogovarati, pozorno saslušati dijete i njegove probleme i pomoći u njihovu rješavanju.
Majina majka trebala je nazvati Ivaninu i provjeriti smije li se Ivana ići igrati u park, budući da su djeca njezinih godina sklona laganju. Kada bi joj Ivanina majka rekla da je Ivana kažnjena, trebala bi joj objasniti da zna da bi se djevojčice voljele igrati u parku, no da je Ivana razbila vazu zbog koje je u kazni i da ih niti ona ne smije pustiti u park.
Budući da su djeca predškolskog uzrasta sklona laganju, ne valja ih zbog laži kritizirati ili kažnjavati, nazivati lašcima i drugim pogrdnim imenima, već treba, u situaciji kada lažu, iskoristiti priliku kako bi ih se podučilo da je laganje ružna navika. Djecu koja lažu može se prepoznati po tome što izbjegavaju ili spuštaju pogled, rukama prekrivaju usta dok pričaju, usne vlaže jezikom, trljaju nos, nakašljavaju se ili se češu po glavi i licu.
Kao i kod svih drugih problema, najbolja odgojno-preventivna mjera su uzori odraslih, ponajprije roditelja, odgajatelja u vrtiću i učitelja u školi. Time se dijete uči kako izbjeći laži i laganja, oponašajući istinoljubive uzore razvijati istinoljublje kao svoje načelo te provoditi druge mjere primarne prevencije kako do laganja uopće ne bi došlo. Ako dijete nema potrebu za laganjem, neće ni lagati, a ako sve mora izboriti lažima, onda će izmišljati laži i obogatiti svoj fond laži i unaprijed ih pripremati za određene situacije i prilike. Rješenja problema i zadovoljavanje potreba djece valja postići dogovorima i kompromisima, pa ona neće imati potrebu da se služe lažima.
Razviti ljubav prema istini uzajamnim uvažavanjem i povjerenjem
Kod djece predškolske dobi laganje treba prihvatiti kao sastavni dio odrastanja, te iskoristiti svaku priliku kada djeca lažu da ih se pouči da je laganje štetno, zbog čega ga treba izbjegavati. Važno je reagirati odmah i na ispravan način. Budući da djeca predškolske dobi ne razumiju da je laganje loše, nije ih preporučljivo kažnjavati, već situaciju iskoristiti kako bi se dogovorila pravila ponašanja i objasnilo djetetu da laganje ima logične posljedice.
Tako su majke Maje i Ivane mogle, kada su vidjele djevojčice da se igraju u kući, umjesto prijekora i batina, poljubiti ih i reći im da su se jako uplašile, zabrinule i pitale se gdje su se izgubile njihove drage djevojčice, da su se zabrinule da im se nije desilo kakvo zlo, da nisu nastradale, objasniti im kako njihove mame to bolno i teško podnose i zamoliti ih da to više ne čine. Tu situaciju trebale su iskoristiti kako bi im objasnile koliko su se zabrinule da su zalutale, ili, pak, da ih netko nije oteo.
Kada dijete razumije posljedice svoga djela, lakše mu je shvatiti zašto je potrebno određeno ponašanje mijenjati, pa će to lakše i spremnije učiniti. Takvim se pristupom čuva odnos uzajamnog poštovanja, uvažavanja i učvršćuje međusobno povjerenje.
S druge strane, laganje u predškolskoj dobi može biti i pozitivan pokazatelj. Ukazuje na viši kvocijent inteligencije djeteta i na veliku vjerojatnost da će dijete u adolescenciji imati razvijenije prosocijalne vještine.
Komentirajte postupak ne osobu
Kada je laganje već usvojeno, valja odgojnim i korektivnim mjerama i mjerama sekundarne prevencije razgraditi naviku laganja. Dijete treba poučiti da uvijek govori istinu i bude istinoljubivo. Kako bi spriječili dječje laganje, treba shvatiti da je laganje ponašanje koje je usvojeno socijalnim učenjem. Ali, može se od njega i odučiti.
Ne valja dijete etiketirati kao lažljivo da se ne bi s danom etiketom poistovjetilo. U razgovoru naglasak treba staviti na postupak, a ne na krivca. Dijete treba poticati na iskrenost i biti mu primjer za oponašanje. Ako dijete iskreno prizna loš postupak, nikako ga se ne smije osuditi. Bolja je gorka istina od slatke laži. Gandhi je govorio: „Pametni roditelji dopuste djetetu da ponekad i pogriješi.“
Vjerodostojnost i dostojanstvo kao poticaj iskrenosti
U svakom slučaju, dijete treba poticati na iskrenost. Iluzorno je očekivati da se laganje može u potpunosti spriječiti, no može se svesti u podnošljive granice i tomu valja težiti. Nema čovjeka koji nikada u životu nije nešto slagao.
Postoje brojne mudre izreke o lažima i laganju, koje najbolje ocrtavaju te ljudske mane i, ujedno, upućuju kako se prema lažima odnositi, zašto ih izbjegavati, zašto djeci roditelj mora biti dobar uzor i kako ih odgajati u istinoljublju. Friedrich Nietzsche je vrlo slikovito prikazao laž: „Za mene je laž ne htjeti vidjeti nešto što se vidi, ne htjeti nešto vidjeti onako kako se vidi; nije važno zbiva li se laž pred svjedocima ili bez svjedoka. Najuobičajenija je ona laž kojom čovjek sam sebi laže; laganje drugima razmjerno je rijetko.“
Francis Bacon sažeto preporučuje: “Budi iskren prema sebi kako ne bi bio lažan prema drugima“, dok Charlie Chaplin savjetuje vlastitim primjerom: „Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove biti vjerodostojan.“ Uvažimo njihove savjete zbog razvoja vlastitog dostojanstva, istinoljubivog uzora djeci i drugim ljudima.
Izvor: Gabriela Baumgartner, bacc.rpoio./http://www.zzjzpgz.hr/nzl/103/mama.htm; Frendica.online
Izvor: frendica.hr
Photo: pixabay, istock by getty images
