Henry Winkler: život s disleksijom

H

 Henry Franklin Winkler rođen je 30. listopada 1945. u New York-u. Američki glumac kojeg najviše pamte po ulozi Arthura Fonzarellia –“Fonzie”  u seriji Sretni dani (Happy days).  Dobitnik je brojnih nagrada uključuju tri nagrade Emmy , dvije nagrade Zlatni globus i dvije nagrade Critics Choice .

Njegovi roditelji, Ilse Anna Marie ( rođena Hadra) i biznismen Harry Irving Winkler bili su njemački Židovi . Živjeli su u Berlinu tijekom uspona nacističke Njemačke. 1939. godine, njegovo otac je organizirao bijeg u Ameriku pod isprikom da sa suprugom, kćeri Beatrice i ženinim bratom odlazi na poslovno putovanje u Sjedinjene Države.

Winklerov ujak Helmut u posljednjem trenutku je odlučio doći za njima nešto kasnije. Nažalost, ta odluka ga je stajala života te je na kraju ubijen tijekom holokausta. 

Roditelji su se nastanili u New Yorku, gdje je otac osnovao novu verziju svoje njemačke tvrtke. Bavio se kupovinom i prodajom drva. Njegov plan je bio da mu se Henry nakon školovanja pridruži u poslu.

Winkler je upoznao Stacey (bivšu Weitzman; rođenu Furstman) u trgovini odjećom na Beverly Hillsu 1976. Vjenčali su se 1978.  i maju dvoje djece, Maxa i Zoe, a Jed Weitzman, Staceyin sin iz prvog braka, Winklerov je posinak. Imaju 8 unučadi i 9 na putu.

Poslovne aktivnosti

Henry Winkler glumo je u filmovima, u TV serijama i na pozornici. Režirao je i producirao televizijske emisije, poput vrlo uspješne i popularne emisije, MacGyver ; režirati nekoliko filmova; i glumiti u drami Neila Simona. Također je napisao popularnu seriju o Hanku Zipzeru, s koautorom Linom Oliverom, o pustolovinama i nesrećama uvijek snalažljivog, ali učenika s poteškoćama po imenu Hank. Henry i Hank imaju mnogo toga zajedničkog. Knjige su usredotočene na stvarna životna iskustva Henryja Winklera. Unatoč tome što su bili bistri, obojici je škola bila teška. Bez obzira na to koliko su željeli biti dobri. To je zato što obojica imaju disleksiju — nešto što Henry nije otkrio o sebi sve do svoje 31. godine.

Odrastanje i saznanje o disleksiji

Henry je odrastao u New Yorku, s roditeljima koji su bili, u najmanju ruku, strogi. “Moji su roditelji bili vrlo, vrlo, vrlo, vrlo, vrlo kruti”, objašnjava Henry. “Vjerovali su u obrazovanje. Mislili su da sam lijen. Zvali su me lijenim. Prozvali su me glupim. Rečeno mi je da ne ispunjavam svoj potencijal. I cijelo vrijeme u sebi razmišljam, ne mislim da sam glup. Ne želim biti glup. Trudim se koliko god mogu. Stvarno jesam. Veći dio svoje srednje škole bio sam u kazni. Mislili su da ću uspjeti ako ću stalno biti za radnim stolom i da će stati na kraj mojoj gluposti i lijenosti. To je trebalo biti to.”

Ponavljanje roditeljskih grešaka

Ironično, Henry se zatekao kako ponavlja iste greške kada se njegov posinak Jed mučio s zadaćom. “Napisao je dvije rečenice. Poslao sam ga natrag u sobu i rekao mu sve što je meni rečeno: ‘Hajde, ispuni svoj potencijal, tako si pričljiv, glupo što to nisi napravio kako treba. Ne možeš slušati Duran Duran, ne možeš slušati ploče, nema televizije dok ne napišeš zadaću.”

Henry i Stacy odveli su Jeda na testiranje. Kad je Jedu dijagnosticirana disleksija i Henry je saznao kako ju i on ima. “Rekao sam, ‘O moj Bože. Moj problem ima ime.’ Tada sam ga prvi put dobio.”, rekao je kasnije Winkler.

Postojao je razlog zašto je naišao na toliko prepreka u školi i nije ispunio očekivanja svojih roditelja da bude odličan učenik. Očekivali su i da će voditi očev posao. Iako je Henry imao svaku namjeru da bude dobar u školi, nikada nije namjeravao raditi sa svojim ocem. Znao je da želi biti glumac od malih nogu. “Ali to je bila caka-22,” kaže on, “jer u srednjoj školi mogao sam biti u predstavi samo ako imam određeni prosjek ocjena. Taj prosjek ocjena bio je daleko izvan mog dosega.”

Zbog njegove tada nedijagnosticirane disleksije bilo je gotovo nemoguće postići uspjeh u školi bez obzira na to koliko je puno učio. “Toliko želiš uspjeti, a ne možeš. I koliko god se trudili, ne ide. Vi šiljite svoje olovke. Sve su vam bilježnice uredne. Imate svoje razdjelnike za sve predmete. Činite sve što možete kako biste imali kontrolu, a nemate kontrolu nad svojim mozgom. To je bolno.”, rekao je

“Proučavao bih riječi. Pamtio ih. Znao bih ih unatrag i unaprijed. Išao bih u razred. Molio bih se da sam ih zadržao. Zatim bih dobio test i proveo puno vremena razmišljajući o tome kamo su dovraga nestale te riječi. Poznavao sam ih. Sigurno mi je ispalo iz glave. Jesam li ih izgubio na ulici? Jesam li ih izgubio na stubištu? Jesam li ih izgubio prolazeći kroz vrata učionice? Nisam imala pojma kako sricati riječi koje sam noć prije znao blok i pol dalje u svom stanu.”

Cilj – postati glumac

Henry Winkler je borac vedrog duha. Uspio je proći završiti školu, čak je završio magisterij vanjskih poslova na Yale School of Drama 1970. Dobiti ulogu bilo je nešto sasvim drugo. Glavni problem je bilo čitanje scenarija na audiciji. Henry je ipak pronašao način “Naučiš se nositi sa problemom. Improvizirao sam. Nikad u životu ništa nisam pročitao onako kako je napisano. Ja bih pročitao i odmah sam mogao dosta toga zapamtiti. A onda sam ono što nisam znao izmislio. Uživio bi se u ulogu i ponekad ih nasmijavao, a ponekad sam bio angažiran.”

Išao je s audicije na audiciju dok nije dobio ulogu koja će mu donijeti veliki uspjeh i svjetsku prepoznatljivost kao ekstrovertirani, ekstra samouvjereni i ekstra cool tinejdžer Arthur Fonzarelli “Fonzie” u Happy Days . “The Fonz” je trebala biti mala uloga kada je Henry tek počeo, ali njegova karizma i energija ubrzo su njegov lik učinili zvijezdom.

Unatoč očitoj lakoći Arthura Fonzarellija na platnu, Winkler je bio sve samo ne samouvjeren sa scenarijem. Trebala su mu dva dana da pročita svoj tekst. Čak je i tada improvizirao jer se nije mogao sjetiti scenarija na kojem je tako pažljivo radio.

Naporan rad se isplatio i donio mu dva Zlatna globusa za najboljeg glumca. “Pretpostavljam da je ključ u tome da bez obzira koliko puta padneš, otreseš prašinu i nastaviš dalje”, rekao je.

Borba s čitanjem

Winkler se nastavio boriti. Prihvatio je izazov učenja uloga, prihvatio ga i radio s njim. “Prihvaćate svoj izazov učenja. Još uvijek sam frustriran svojim problemom s čitanjem i još uvijek me svaki dan udara po licu”, kaže. Također naglašava: “Ovo je ono što ja znam: problem s čitanjem ne mora vas zaustaviti. Svako dijete koje mi napiše pismo o Hanku Zipzeru, ja mu odgovorim. U svakom pismu koje napišem ‘problem sa čitanjem neće te spriječiti da ispuniš svoj san. Samo ti samog sebe možeš spriječiti da ispuniš svoj san.”’

Na više načina, Winkler prakticira ono što propovijeda. Godine 1999. proslavljeni dramatičar Neil Simon zamolio ga je da čita za njegovu dramu The Dinner Party . Bila je to čast koja bi se lako mogla pretvoriti u neugodnost za nekoga tko se muči s čitanjem i često improvizira svoj tekst.

Strah od sramoćenja

“Moj prvi poriv bio je da kažem ‘hvala vam puno, ali imam posla’,” prisjetio se Henry. “Tada sam pomislio u sebi, ‘o moj Bože; kako možeš reći ne? Kako si uopće mislio odbiti?’ A onda sam si rekao, “Ne možeš to učiniti, osramotit ćeš se zauvijek.’” Svejedno je odlučio to učiniti. Rano je tražio scenarij i čitao ga svaki dan. Simon ga je zamolio da bude u predstavi. Počelo je u LA-u i otišlo sve do Broadwaya. “Možete li zamisliti što bi bilo da sam se prepustio svom strahu”, čudio se Henry.

“Nemaš pojma koliko si moćan i što možeš postići. Doslovno se ne smiješ prepustiti svom strahu. Doslovno ga moraš pregaziti, stati mu na lice i nastaviti se kretati prema mjestu gdje želiš ići. Na kraju, ako ja mogu stići tamo, nema razloga da ti ne stigneš tamo.” Henry to posebno naglašava svojim mladim čitateljima. Međutim svatko, bez obzira na to koliko je star, može ovaj savjet koristiti kao moto tijekom života.

Iz problema proizlaze i darovi

Osim što je prevladao probleme s disleksijom, prepoznaje i darove koji iz toga proizlaze. Poput svog lika Hanka, Henry je u stanju riješiti probleme. Može vidjeti širu sliku i njome pomoći svojim prijateljima. Kao i drugi disleksičari, ima šesto čul, sposobnost da osjeti stvari koje se ne govore.

“Ako ste u stanju prenijeti svoje osjećaje, možete govoriti međunarodnim, vrlo artikuliranim jezikom,” rekao je publici na Konferenciji Društva za disleksiju Orton 1988. u Los Angelesu. “Moji prijatelji bi govorili o problemima. Kako sam većinu spoznaja upijao iz svijeta oko sebe, mogao sam sjediti s njima i reći im kako su se našli u problemu. Što im je to čini i kako se mogu izvući iz nevolje. Nisam imao pojma otkud ja to znam, ali mnogo sam puta bio u pravu. Bilo je jako dobro što sam mogao učiniti nešto za njih!”

Pozitivan utjecaj

Winklerov pozitivan utjecaj ide dalje. Djeca diljem SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva čitaju njegove knjige. One pomažu i njihovim roditeljima i učiteljima. “Ne pišem djeci, pa se svi smiju kad čitaju knjigu. Pouzdano znam da su i korisne”, rekao je Winkler. Sa sedamnaest knjiga u seriji, više od tri milijuna primjeraka  “Hanka Zipzera” prodano je u Sjedinjenim Državama. Djeca bi mu pisala s pitanjem: “Odakle me tako dobro poznaješ?” A roditelji bi rekli: “O moj Bože; moje dijete nikad nije pročitalo knjigu, a sada je pročitalo pet vaših. Nikad prije ne bi pokušalo čitati.” Henry zna za zadovoljstvo koje knjige mogu donijeti, unatoč poteškoćama koje ima dok ih se čita. “Svaku knjigu koju pročitam moram pročitati u tvrdom uvezu i mora biti na mojoj polici da je mogu vidjeti jer je svaka od pročitanih – trijumf”, kaže.

Djeca vole knjige o Hanku Zipzeru

Djeca vole Winklerove knjige. Poticaj da mogu pročitati knjigu i znati da nisu sami u svojim borbama – nešto je što Winkler smatra iznimno važnim. On primjećuje: “Ne možete vjerovati da nikad ne možete dovoljno reći koliko je to dijete fantastično ljudsko biće. Njihovu sliku o sebi izjeda iznutra prema van kao podmukli crv, osjećaj neadekvatnosti jer je njihov mozak drugačije radi.”

Winklera roditelji nisu ga podržavali sve dok nije postao uspješan. Cilj je da današnji roditelji i učitelji sagledaju dijete u cjelini. Da shvate kako samo zato što dijete čita sporo i slabo piše ne znači znači da ne može postići velike stvari.

“Ja sam glumac, producent, redatelj, pišem knjige za djecu. Istovremeno ja sam u akademski najniža tri posto ljudi u Americi,” kaže. “Ja sam ono što jesam. Radim sve te različite poslove. Ja sam disleksičar. Ne znam sricati. Ja sam ono što jesam i prilično mi je ugodno s onim što jesam i kako sam došao tu gdje jesam sa svojim izazovima učenja.”

Izvor: frendica.online