Danas, na svetog Josipa, obilježava se Dan očeva pa svim tatama želimo blagoslovljen njihov dan!
Povodom tog dana donosimo razmišljanje pokojne Maje Tenšek, snažne majčinske figure, o odlasku s ovoga svijeta jedne snažne očinske figure – Jose Marie Postiga. Članak prenosimo s portala Žena vrsna:
„Prvo smo čuli za njih i počeli se diviti na „neviđeno“, a onda smo ih i upoznali. Jose Maria i Rosa dolazili su više puta zajedno u Hrvatsku u organizaciji udruge Obiteljsko obogaćivanje – izgarali su, kako za svoju, tako za svaku obitelj. Bilo je dovoljno samo poslati mail s upitom postoji li mogućnost da nam dođu jer imamo zainteresirane bračne parove koji bi se aktivirali u Udruzi i već je sve bilo gotovo riješeno.
Tek smo nedavno saznali da su svaki put dolazili o svom trošku. Kud god bi išli – boravili bi kod neke obitelji, a tko bi od nas išao u Španjolsku, već se znalo da će imati smještaj kod njih. Rekli su: „Lijepo je naći se na kavi i razgovarati o supružniku i djeci, ali najljepše je ‘biti na terenu’, ići u drugi dom i vidjeti kako ljudi žive, pozvati ljude k sebi, obogatiti ih i na taj način, osim vrata, otvoriti im svoje srce.“ Ma stvarno su posebni.
Nezaboravno ljeto
Prošlo ljeto mi smo bili njihovi gosti. Koje je to neprocjenjivo iskustvo! Puna su nam usta bila Postigovih, jer smo tada upoznali i njihovu djecu. Vidjeli da stvarno sve ono što govore – oni i provode. I ne samo to! Sve obavljaju sa širokim osmjehom na licu, zaraznim smijehom i sjajem u očima. Neki bi mi rekli: „Pa ima i u Hrvatskoj velikih obitelji“, ali obitelj Postigo ne krasi samo osamnaest duša kojima su podarili život, krasi ih puno više. Oni su pravi hodajući primjer obitelji koja uistinu živi svoju vjeru.
Kad nas je 6. ožujka ove godine zatekla vijest da je Jose Maria pozvan k Gospodinu, u čijem je društvu već njihovih troje najstarije djece, malo je reći da smo bili šokirani i van sebe. Suze su kapale jedna za drugom dok smo po ne znam koji put čitali Rosinu objavu na Facebook-u: „Bog je naš dobri otac, iako ne razumijemo…“
Iako bih mogla pisati romane, navest ću nekoliko detalja po kojima će mi ovaj veliki čovjek ostati u srcu i u čiji zagovor se već utječem.
Roza boja
Rosa jako voli rozu boju, a njezin muž ne. I ona mu kupi baš rozu kravatu za jedan važan kongres. I veli on: „Instinktivno bih rekao da to neću nositi“, no zastao je i pomislio: „Neka bude njoj za ljubav. Ja ju gledam sad dok ju stavljam, a ona će me gledati tijekom cijelog dana.“ Koliko često stavljam „svoju boju“ ispred svog supružnika?
500 prijatelja
Rosa je rekla kako kad su se upoznali nije bila sigurna je li Jose Maria, nadimkom Chema, dečko za nju. Ona je živjela u Barceloni, on u Madridu. Veli: „Imao je 500 prijatelja. On je rođeni lider“. I taj rođeni lider je ostavio Madrid i tih 500 prijatelja. Radi svoje obitelji i da bi mogao biti više uz djecu, radio je od doma. Imao je ured poviše njihovog stana. Uvijek sam mislila kako se ona prispodoba o ostavljanju svega i stostrukom vraćanju odnosi samo na posvećene osobe. Sada sam uvjerena da se odnosi i na obiteljske ljude, na sve one koji odgovaraju u punini na svoj poziv. I eto, zahvaljujući brizi za obitelji, oni sada imaju prijatelje na svim kontinentima, po cijelome svijetu.
Nastavi tako, šalji dalje
Naši su prijatelji također imali priliku biti njihovi gosti u Španjolskoj. Prilikom opraštanja, puni dojmova i zahvalnosti rekli su kako se nadaju prilici kad će im gostoprimstvo i primljenu ljubav moći uzvratiti. Chema je Ivanu rekao: „Ne, ne, ne… Pa ti ništa nisi razumio. Kakvo vraćanje? Kad je nešto dobro, ne razmišljaj o vraćanju, nego nastavi tako, širi dalje.“
Oproštaj
Nakon što mu je krajem veljače dijagnosticiran teški oblik karcinoma jetre, sa svakim se djetetom nasamo oprostio. Svakome se prvo obratio rečenicom: „Isus nas puno voli“. Pitam se kojim riječima bih se ja oprostila od svojih bližnjih? Također, u opisu slika na društvenim mrežama stoji kako se u podne kad bi posjeta ulazila u sobu prvo molilo Anđeo Gospodnji. Osoblje je reklo kako im je on bio najnezahtjevniji pacijent, s obzirom na to da je stalno netko od posjete skrbio za njega. Kako je lijepo biti u društvu voljenih dok idemo prema novom početku – u vječnosti.
Razmišljanje
Ovih sam dana u glavi sve prevrtala. Nisam se usudila tražiti objašnjenje od Gospodina. Rosa je rekla da ni oni ne razumiju, pa zašto bih ja? Nazvala me onda jedna prijateljica i rekla: „Sigurno Gospodin ima za njega veliki zadatak koji ne može čekati“… Bilo mi je ovo neobično čuti. S ostalim sugovornicima sam plakala, a ona je bila tako mirna. Onda mi poslije dođe jedna misao, moguće da je plod mašte, ali mi je pomoglo. Dakle, s obzirom na stanje u kojima se nalaze obitelji – u svijetu, ali i u Crkvi, možda Gospodin okuplja žurno tim koji bi dodatno s Neba radio za naše brakove i obitelji. To me stvarno umirilo, jer ne znam osobu koja je bila više zaljubljena u obiteljski život i koja je bila bolja u ovom području od njega i Rose.
Koga zapravo oplakujem?
Još sam, usput, došla do spoznaje kako ovih dana u biti ne oplakujem njih, nego sebe i grijehe svoje, svoju malu vjeru. Čuli smo se mailom s ljudima iz 10-tak drugih zemalja. Dok smo mi svi u nevjerici plakali, do nas su dolazile vijesti iz Španjolske o nadnaravnom miru i radosti koji vlada u njihovu domu.
Chema nam je rekao kako je od svoje jedanaeste godine svaki dan išao na svetu Misu. U njihovom se domu svaku večer prije večere zajedno moli Gospina krunica. Svi koji su pozvani na večeru k njima, prvo su pozvani na krunicu. Eto, netko tko se 45 godina ujutro hrani Euharistijom, tko tijekom dana izgara i živi za druge, a dan završava krunicom očito ima recept kako od bolesti i smrti ne praviti tragediju, nego s osmjehom dočekati susret s Isusom, za kojega je cijeli život živio.“
Izvor: frendica.hr/ženavrsna.com
