Na drugom Hodu za život, obitelj i Hrvatsku u Sinju svoje nadahnjujuće svjedočanstvo podijelila je Imela Petričević, profesorica biologije i kemije, supruga i majka šestero djece. Govorila je o izazovima i ljepoti majčinstva, od života u malom stanu u Splitu do preseljenja u Dicmo te o hrabrosti da unatoč okolnostima uvijek iznova prihvati život. Kroz vlastito iskustvo poslala je snažnu poruku o vrijednosti svakog djeteta i potaknula žene da se ne boje otvoriti životu i majčinstvu, unatoč strahovima i pritiscima iz okoline.
Imelino svjedočanstvo na Hodu prenosimo u cijelosti:
– Zovem se Imela Petričević, supruga sam i majka šestero djece. Profesorica biologije i kemije. Najstariji sin ima 19 godina a najmlađi tek 2 mjeseca – jednome kola, a drugome kolica – tako bih ja sažela situaciju u našoj obitelji.
Danas nažalost nije uobičajeno da neka obitelj ima više od dvoje, troje djece, također su u društvu prisutne i predrasude o velikim obiteljima, ali bez obzira na sve ja sam oduvijek priželjkivala kuću punu djece.
Naša obitelj se doselila u Dicmo prije otprilike dvije i pol godine. Do tada smo cijeli život živjeli u Splitu. Ničim nismo bili vezani za Dicmo. Kad smo se suprug i ja vjenčali počeli smo zajednički život u širem centru Splita, u stanu od 57 m2. Ubrzo je došlo prvo dijete, a za njim drugo i treće. Svako smo dijete prihvaćali s radošću bez obzira na probleme s kojima smo se susretali.
>Hod za život u Sinju: ‘Djeca ne osiromašuju, ona nas obogaćuju’
”Između straha i blagoslova – naš put do doma punog djece”
Naime, nikad nije idealno vrijeme i nikad nisu idealni uvjeti za imati dijete. Na primjer, kad sam ostala trudna s prvim djetetom još nisam bila završila fakultet pa su me neki uvjeravali da nikada neću moći uz malo dijete završiti školovanje. Pa, eto, sin mi je imao godinu dana kada sam diplomirala. Sa drugim djetetom neki su se pitali od čega ćemo sada nas četvero živjeti, jer tada je samo suprug radio – pa evo nas danas živih i zdravih, a i ja sam u međuvremenu našla posao. Kad sam ostala trudna s trećim djetetom problem je bio mali stan, pa smo se ipak nekako uspjeli svih petero „stisnuti“ u tih 57 kvadrata misleći da više nećemo imati djece – jer ih ionako više nemamo gdje smjestiti…
Ja sam nekako bila tada žalosna i ljuta što mi obični zidovi diktiraju koliko djece smijem imati. Ali hvala dragom Bogu, uskoro smo doznali da nosim ne samo četvrto nego četvrto i peto dijete, naše blizanke. Bili smo sretni ali i uplašeni. Naravno da nam je trebalo više životnog prostora i pitali smo se što sad učiniti? Ubrzo smo sasvim slučajno saznali za jedno zemljište u Dicmu, kupili ga i uz Božju pomoć skrojili zidove po svojoj mjeri, mjeri života, a ne straha. Sad više nismo bili „stisnuti“.
>Cinzia Steffe Pašalić: Posvojili smo petero djece s teškoćama u razvoju i nismo požalili!
“Djeca nas ne osiromašuju – ona nas obogaćuju”
Prije otprilike godinu dana ostala sam opet trudna sa 42 godine. Opet nas je bilo strah, sada zbog mojih godina i svih rizika u trudnoći koji se povećavaju sa godinama majke. Na prvom pregledu liječnica me pitala nakon što je vidjela moje godine i broj djece koje već imam: „Trudni ste? Je li to dobra ili loša vijest?“ Odgovorila sam: „Naravno da je to dobra vijest.“ Na drugom pregledu bio je moj liječnik, predložio mi je da napravimo prenatalne testove koji otkrivaju neke kromosomske nepravilnosti djeteta.
Odbila sam, na što je on rekao: „Jeste li sigurni? Imate 42 godine i ne želite napraviti testove za kromosomske nepravilnosti? Jeste li sigurni? Mi to volimo „uloviti“! Razumijem da liječnici samo rade svoj posao, ali ta riječ – „uloviti“ zaparala mi je uši. Love se zečevi i lisice, a ne nerođena djeca! U srcu sam znala da već volim svoje dijete i da ga prihvaćam kakvo god se rodi. 17. ožujka ove godine rodio se naš sin, živ i potpuno zdrav, naš Josip.
Odlučila sam s vama podijeliti moje životno iskustvo i ohrabriti žene da se „usude“ imati djecu, da se ne boje prihvatiti treće, četvrto, peto, šesto ili koje već dijete. Jer djeca ne osiromašuju. Ona nas obogaćuju. Ne samo u emocionalnom i duhovnom smislu. Ona nas doslovno obogaćuju. Potiču nas da više radimo, da budemo dosjetljiviji, hrabriji, poduzetniji. Zahvaljujući njima rastemo u svakom pogledu, zaključila je Imela.
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
